
Malo je onih koji su uspeli da odole pa da ne zađu u svet avantura sa vozovima domaće železnice.
Bilo da ste student, radnik ili običan turista sigurno ste barem jednom rekli nikda više vozom. Ne prođe tako par dana i čim se javi prva obaveza i potreba za putovanjem tu je on, možda i nije jer ga obično ne umeste na vreme, ali je tu negde.
Bitno je da znate kuda ste krenuli, a kada ćete tamo stići to nije bitno jer to ni sam Bog ne zna.
Prosto vas mami da se oprobate, da dokažete da se izdržljivi i da vam ništa nije nemoguće.
Ne pričamo o međunarodnim vozovima koji su može se reći ipak barem usisani lepo.
Govorimo o našim vozovima što leti greju, a zimi hlade. Kad upekne sunce u julu, a on bez zavesa ili kad na te iste prozore preko zime duva promaja dok si ti u kompletnoj zimskoj opremi. I kao šlag na tortu se 100 kilometara voziš četiri sata. To je ono što te uvek iznova vuče vozovima.
Koliko god govorio da nećeš uvek mu se vratiš. I bez obzira što ne znaš šta te čeka, sedneš ili stojiš kad pošalju dva vagona pa šta Bog da.
Mile Cicvara: Zašto smo stali?
Putna baba: Možda smo pogazili nekog.
Mile Cicvara: Izvinite što smo stali?
Kondukter: Pokvarila se lokomotiva teretnjaka ispred nas. Sad čekamo da ga odvuku, odnosno da dođe druga.
Putna baba: E ovoga u Titovo vreme nije bilo.
Posle dva sata...
Mile Cicvara: Što li smo sada stali?
Putna baba: Možda se i nama pokvarila lokomotiva.
Mile Cicvara: Oprostite a zašto sad stojimo?
Kondukter: Ne znam.
Posle pola sata...
Mile Cicvara: Hvala Bogu da smo krenuli, a što je ovde vruće. Ima sto stepeni. Da malo otvorim prozor. Prošli put se nije dao otvoriti.
Putna baba: Sedi dole! Ne diraj to. Hoćeš da nas ubije promaja?!
Novi putnik Živko: Ima li slobodno mesto ovde?
Mile Cicvara: Ima brate, sedi slobodno.
Živko: Nadam se da mi ovaj kofer neće pasti na glavu. Čiji je?
Mile Cicvara: Babuskarin, hahahahahah, od kada sam gledao Mrtav 'ladan imam želju da to kažem.
Putna baba: Sram te bilo.
Živko: Ovaj opet kasni.
Mile Cicvara: Kasni, jebeš mi sve ako se ikada opet budem vozio vozom. Znači nikada više. Krenem danas stignem sutra. Dvesta kilometara. Znači nikada više vozom, a u materinu i vozovi i sve više. Nema više, još danas i to je to.
Živko: Tebi su baš dojadili, a?
Mile Cicvara: Vala jesu. Nikad više vozom. Nema te sile koja će me naterati.
Miletu zvoni telefon (melodija Sve se to dogodilo na putu za ludilo)...
Mile Cicvara: Halo. Gde si brate? Aha, evo me u vozu klackam se. Vidimo se naravno. Eto u nedelju. Imam u subotu uveče voz i eto mene kući. Važi, pozdrav.
U nedostatku mesta u Vujaklijinom ili kojem drugom rečniku na internetu postoji mnoštvo sajtova, među njima Vukajlija, gde možete da vidite na kakav sve način ljudi vole da razgovaraju na opšte zgražavanje lingvista. Tako da se tamo može videti da ljudi fejsbukuju, fejsbuče, da im je fejs ubagovao. Ili čak poređenje čuvenog prideva „kul”: kul, kulji, najkulji.
Emisija RTS-a "Oko Magazin · 24. Novembar 2009.
Dešava se npr u vozu BG-BAR (ne ne mislim na Browning Automatic Rifle) Da ti se vagon zadimi i skoro pa zapali.(lično iskustvo).Defka opisuje pravi srpsku železnicu.+++
Drug_Tito Delim isto iskustvo jer bukvalno ceo život idem vozom na liniji BG-BR.
Inače + za defku.