Dok sunce polagano prosiplje svoje zrake na obližnje planine, u jednom malom skromnom domu na obroncima Dinarskih planina, ustaje domaćin. Sam se budi, ne treba mu alarm. Teškom rukom se maši za ručni sat što mu je stari ostavio, i u polumraku razaznaje vrijeme. Lagano ustaje, da domaćicu ne budi, obuva vunene čarape. Prozor njihove sobe, okrenut na istoku, još nije bio osunčan, kao i svakog drugog ljetnjeg jutra u ta doba. Domaćin, već na nogama, izlazi napolje i ne obuvši svoje opanke, kamenom stazom, u vunenim čarapama i gaćama, dolazi do česme. Odvrće vodu, 'ladnu, kao i svaki drugi dan u godini što je 'ladna, i umiva se. Prvi zraci sunca počinju da griju njegova široka leđa, i dok osjeća svu njihovu toplotu, domaćin se lagano okreće, i gledajući na istok, razmišlja o svojim obavezama i poslovima za taj dan. Prvo treba položiti kravama. A dok sunce ne izađe visoko na nebo mogli bi okopati kuruze. Onda će doći i onaj sa traktorom i kosom, da pokosi ono livade što je ostalo. Krompir malo naprskati, šljive provjeriti. Ima posla čitav dan. Laganim korakom, domaćin se vraća u kuću, ulazi u svoj sobičak, a sunce već grije zid naspram prozora njihove sobe. Nasmije se, nage, poljubi ženu pa joj brundavim glasom veselo reče:
Ustaj domaćice, evo sviće.
