
Početak rečenice u kojoj obavezno sledi neka priča iz prošlosti koja ima svrhu da pouči, bazira se na iskustvu pripovedača, ali nije obavezno. Često je samo osnova radnje istinita a ostatak je podložan raznim promenama u cilju kvalitetnog pripovedanja.
Svojevremeno sam imao prilike da upoznam jednog čiču. E taj čiča, što je on imao kera... Nije se odvajao od kera, a ker je mogao da nanjuši gde je baba krila čiči rakiju... Al nije ni to, nego je pas igrao i domine, ali ne bez veze nego onako, baš...
Štek je dobro sakriveno mesto. Varijacija ima bezbroj: recimo štek-ocene su „isključivo dobre ocene koje se čuvaju za ‘ne daj Bože' situacije, odnosno period kada pljušte kečevi“, piše jedna vukajlijašica. Tako će iskusni školarac prećutati roditeljima da je dobio peticu, a to će im saopštiti tek kada dobije i nekog keca – da bi ublažio negativni efekat.
Deutsche Welle · 29. April 2011.
+