
Nekada davno u vremenu pre WOW-a, CS-a, Hitmena i ostalih pucačina postojao je jednako zanimljiv svet borbe i igre u ulici u kojoj sam odrastao.
I tada su postojale dve zaraćene strane. Imali smo raznovrsna oružja kao što su puške od tarabskih dasaka, mitraljezi od stabljika kukuruza, dalekometni bacač smrtonosnih kugli od blata i tako dalje. Svakome je svoje oružje bilo najbolje. Ipak svako je oružje imalo jedan veliki nedostatak. Nije pravilo nikakav zvuk.
Naravno, taj nedostatak smo svojski nadoknađivali višesatnim urlanjem TAK-TAK I FIJUUUUUUUUUUUUUUUUUUU-BUM.
TAK-TAK. POGODIO SAM TE. MRTAV SI. JURIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIŠ.
Štek je dobro sakriveno mesto. Varijacija ima bezbroj: recimo štek-ocene su „isključivo dobre ocene koje se čuvaju za ‘ne daj Bože' situacije, odnosno period kada pljušte kečevi“, piše jedna vukajlijašica. Tako će iskusni školarac prećutati roditeljima da je dobio peticu, a to će im saopštiti tek kada dobije i nekog keca – da bi ublažio negativni efekat.
Deutsche Welle · 29. April 2011.