
Biti taksi vozač u Srbiji znači boriti se za koru leba' kao i svi drugi. Ali zašto su taksi vozači posebni. Oni imaju neka svoja pravila ponašanja i neku posebnu životnu filozofiju u koju ne može da pronikne niko dok i sam ne postane taksi vozač. U ovo sam se lično uverio na primeru par drugara koji nisu znali šta drugo pa su otišli u taksi vozače. Kad sam posle par noćnih smena sreo jednog od njih, razlika je bila vidljiva već na prvi pogled. Čast izuzetcima.
1. Mušterija nikad nije u pravu jer seda u MOJ auto.
2. Mušterija ne sme da koristi mob. tel. jer mi ometa dispečerku iz centrale.
3. Primedbe na vožnju cik cak zbog izbegavanja rupa se ne uvažavaju.
4. Žalbe na nesnosan smrad plina, zabranjene jer tako mora da bude.
5. Izbor radio stanice čisto moj izbor ( muzičke želje ne ispunjavamo )
6. Sugestije oko rute ne prihvatamo, valjda sam ja taj koji vozi.
7. Mušterija nema pravo da koluta očima ili negoduje ako joj se ne svidi brzina kretanja,
intezitet kočenja, način dobacivanja ribama na pešačkom, čačkalica u ustima, čačkanje nosa ili bilo koje druge radnje u vezi održavanja higijene i sl.
8. Zlatno pravilo, ako imate nešto protiv bilo kog od gore navedenih pravila, ' napustite vozilo '
Dodatak pravilu br. 8 : Najstrože je zabranjeno lupati vratima prilikom izlaska iz vozila,
jer se ista oštećuju i puca git, posebno na zadnjim levim.
Osim velikih istorijskih i nacionalnih zabluda, podložni smo i onim „sitnijim”, ali koje nam određuju svakodnevicu. „Ne valja da se sedi na kućnom pragu, posebno kad grmi”, „Hleb od 500 grama je opšteprihvaćen pod nazivom kilo hleba”, „Ne valja da se zviždi u kući, to privlači miševe”, „Ne valja da se otvara kišobran u kući”, „Žvakanje žvaka može da deformiše vilicu”, „Ma koliko vruće i zagušljivo bilo, ne otvarati prozor, ubiće promaja”, navode na popularnom internet portalu „Vukajlija” niz sujeverja i zabluda našeg naroda.
Politika · 31. Januar 2011.