Čovjek koji je nekako ispod kamena preživio nestanak hipika, izvornih rokera i metalaca, onako kako je aligator ostao još iz doba dinosaurusa da danas baulja po planeti, i pokušava da se što prije pridruži svojem skoro nestalom narodu ubijajući se najjeftinijim alkoholom, lošim duvanom i raznim drogama, pri čemu je ona po kojoj je dobio ime, vjerovatno najzdravija stvar koju unosi u organizam. Prezime je dobio po neizbježnom modnom detalju - uglavnom masnoj i raščupanoj kosi koju jedino vjetar dodiruje i jedino kiša pere. Na neki način je Travko Čupavko žitelj većine naseljenih mjesta, skoro svaki grad, svaka varošica i svako selo, naselje i bolo kakva druga zabit imaju po jedan primjerak ljudskog dinosaurusa kojeg bi Indijanci zvali Žbun Koji Gori, kad bi ih bilo briga da ga ikako nazovu, inače poznat i kao Travko Čupavko, premda je jedina sličnost između ovog bića i simpatične lutke kojoj trava raste kao kosa dok se zaliva - oči.
-Aaaaa, nijesam htjela ovakvu igračku, ovo je čarapa napunjena zemljom...
- Ne se*i, Mićka, to je Travko Čupavko, zalij ga vodom i izrašće mu kosa...
- Aaaaa, upomooooć, šta je ovo, majko mila?!
- Ne se*i, Julka, to je Travko Čupavko, zalij ga rakijom i otići će...
Kad je pre nekoliko dana osvanuo naslov u dnevnim novinama „Željko Mitrović: Trovali su me“, na samoproklamovanom rečniku slenga vukajlija.com odgovorili su mu bez mnogo pijeteta: „Pa dobro, i ti si nas, i još to radiš“.
Ekonom:east Magazin · 03. Februar 2011.