
Otprilike, stanje kao kad se upiškiš. Neprijatnost neka postoji, ali si ipak srećan jer se više ne mučiš.
Unovčavanje čekova je način na koji naši roditelji opstaju već dve decenije (bar dve za koje znam) i verovatno jedina situacija kad se moj ćale oseća kao Rokfeler na steroidima. Još ako uspe da smulja da ček ne prođe odmah, jebo' sebe, pa postao je privatni vlasnik celog fonda Nacionalnog investicionog plana. Japanskog.
Negde u početku te radnje stoji misao ''a jebem mu mater, odo' još dublje u nedozvoljeni minus, da ti državu i sistem i sve u pizdu lepu...'', ali to čangrizanje na sopstvenu finansijsku onemoćalost nestane kad vidiš keš (keeeeeeeš), taman za onoliko vremena koliko je potrebeno da se upišane pantalone osuše.
Ja jednom sjebala ček, nisam dobro popunila (strah me uvek kad treba te zvanične stvari da popunjavam, tocilo). Tata mi se iskreno zahvalio.
Definiše se sve i svašta. Tako se mogu pročitati definicije baksuza, alapače, čitulje, smrti, rezervoara za smeh, kolateralne štete, Živojinović Velimira, zvanog Bate, dnevne svetlosti, gospođe džem!, Brus Lija… „Je l’ ti puši ćale?”, „Je l’ mogu u WC?”, „Chuck Norrisisati” i još mnogo toga može se naći na ovoj internet stranici. Zato ne iznenađuje što se mnogi kad jednom dođu, ponovo vraćaju na nju. Neki čak postaju i zavisnici, pa traže od moderatora da ih banuju, poput jednog studenta koji je zahtevao da mu zabrane pristup na nedelju, dve dana da bi mogao da uči.
Status Magazin · April 2009.