Opravdanje Dejanu Cukiću u ekipi mališana zašto ga niko nije tražio dok je trajala žmurka. I zašto mu nisu rekli da je igra gotova. I zašto su njega tjerali da krade trešnje iz komšijinog dvorišta, ili da kamči loptu iz gustih navojaka žice na koju se kaleme grozdovi vinove loze. Isti razlog zbog kog su ga ti isti, samo malo drugačiji nagovarali u osnovnoj školi da krade žvake iz supermarketa, uvlači se u ženske svlačionice tokom tokom presvlačenja za čas fizičkog. Nametnuta, izmišljena sposobnost zbog kog ga su ga kasnije, kad je već bilo kasno za život, slali u izviđače suparničkog tabora, neke vojske, neke zemlje. Možda je gubio zube, čula ili udove, možda je pio batine i jeo zemlju, možda je još davno ponos bacio psima, ali hej, da je neko drugi, možda ne bi ni živ ostao!
Zato samo napred, lakovjerna spodobo, psu. Maši repom, vjeruj im. Prijateljem im budi. Umrijećeš sjutra ni kao taj pas sa kojim te poredim, za tuđi račun, za tuđu ljubav. I tu ćeš da se prikriješ vješto, ko i do tad, tu par stopa ispod zemlje, na ivici ljudstva, a daleko od njih, kako si i živio, bez riječi, bez vriska, bez laveža, kako god...
