Žene koje drže psa u stanu

Žene koje pse smatraju ljudima. Pored toga što ih oblače, šišaju, trimuju, farbaju, hrane iz porculanskih tanjira, kupaju u kadi, stavljaju na WC šolju da pišaju i seru, ponekad čak i razgovaraju sa njima, misleći da ih sirota živuljka koja ima maksimalno 5 potreba u životu razumije. Kera/kerušu boli ona stvar za tim, zna da dva "av" donose hranu a četiri vodu, dok neprestano lajanje tjera muškarca koji je došao kod gazdarice da ode odatle, što i jeste korisno kad hoćeš da se riješiš šeme, ali jako ide na živce ostatku komšiluka.
Bjesomučno lajanje do ujutru višestruko je gore od četiri studentske žurke sa sve četiri strane svijeta, ali gospođi/ci (najčešće sredovječnoj rospiji koja neće da kontaktira rodbinu ili nekoj mladoj prijateljici noći) ne pada na pamet da napolje tjera svoje mazno, medeno i cakano detence u vidu što manjeg džukca, tipa pudla/čivauva/mop.
Na rečenicu "Ali to je samo pas, životinja" hoće da kolju zubima ili odveć preraslim noktima koji bi se u nekim zemljama klasifikovali kao hladno oružje za koje treba dozvola.
Ako li se slučajno malo pseto posere negdje na ulici, dokle god je na travi, ok je, jer sredovječnu rospiju bole leđa, a mlada dama noći se ne saginje tek tako, već moraju prvo da se pokažu pare, što joj je postao i uslovni refleks.
Ali dobro, često im je pas jedini pravi prijatelj, naročito kada se sredovječna rospija sa tugom u očima sjeća kako je odlučila da joj rodbina nije važna koliko stan od 30 kvadrata ili kada se mlada dama noći hvali odveć ljubomornim drugaricama na novi Nisan Juke koji joj je kupio vlasnik nekog lanca hotela što ju je raščerečio prije mjesec dana.