Prijava
  1.    

    Zevsečiti Vol.2: Uzdizanje Dionisija

    Kada zevsečenje pođe po zlu, jedan lovac se otrgne iz čete i podlegne nirvani tamne materije alkohola. Fak mod se isključi, detektovanje ženskih feromona padne u vodu, životinjski instinkt mutira tako da se sva pažnja sa skrnavljenja medenih pičića preusmeri u samo jednom pravcu. Pravcu čaše. U stilu Dionisija, Dionisovog zlog rođaka sa sela, nakaradnog ruralnog božanstva koje je isključeno iz grčke mitologije zbog manjka orgijanja i sveopštenja sa drugim božanstvima. Fokusirati se samo na pijančenje. Što više. Zanemariti sve drugo, prodati dušu samo za još jedan gutljaj.

    -Brate jeste li opet zevsečili?
    -Ne, Ripca je obuzeo Dionisije, ovako je bilo:

    -Pozvao sam Ripca. Rekao mi je da trimuje jaja. Shvatio sam to kao znak pristanka. Dodao sam buksnu Dući. Već se uradio pa se kikoće kao japanska pornićarka. Maretu sam poslao poruku, jer ne voli da ga zovemo posle osam dok drka na pičke sa Lajv Džasmina.
    ................................................
    -One pičke sigurno misle da drkam na onu istu ribu sa Lajv Džasmina, pa me zato ne zovu, nisu ni svesni da smo sinoć raskinuli, to dušo, to, mešaj u kamericu. Dolazim za pola sata, send mesedž, e, to, još samo pet minuta i krećem.
    ...............................................
    -Ripac je istrimovao jaja i krenuo.
    ...............................................
    -Sva četvorica naizmenično duvaju i ubijaju Ripčetovu mučenicu iz devedes' druge.
    ...............................................
    -Koračaju napred. Iza njih je kantica sa benzinom. Duća vadi zipo, baca ga na kanticu, ona eksplodira automatski ih baceći u sluv moušn, kako poređani po visini hodaju dok im kosa leprša. Duća izlazi na sekundu iz slouv moušna, vraća se po zipo i opet ulazi.
    ...............................................
    Ušli su. Taktika svako za sebe. Pičetina je na meniju večeras. Vinjak na eks. Još jedan. I još dva.
    ...............................................
    :Srećemo se Ripac i ja:
    -Ima li pičoka brate?
    -Ne, ali mogu da se zakunem kako sam video odvaljene, Tarantina i Gaj Ričija zagrljenih u separeu kako zumiraju ženskinje.
    ...............................................
    Skontao sam da je odvaljen kao gepard na afričkoj hajdučkoj travi. Bio sam u pravu.
    Dok sam tešio krajnike umilnom grobu kojeg sam nahvatao na žvaku iz vrtića, perifernim duplim vidom vidim Ripca kako finišira flajku vinjaka. Upravo se skinuo go do pojasa. Mlatara majicom unaokolo i gestikulira kao King Kong u apstinencijalnoj krizi. Svira imaginarne bubnjeve i naređuje ženkama oko njega da mu se pokore. Prepoznao sam scenu iz Skarfejsa. Sej helou tu maj litl frend. Sevnula je njegova patka sa sve trimovanim jajima. Obezbeđenje je pohrlilo. Ja sam pohrlio. Duća i Mare, spremni da munjevito tešu i kamšotuju gromove, u nagoveštaju svingeraja sa pečenim nazovi ribama, hrle takođe.
    ...............................................
    -Ripče, ovo je poslednji put da sam popio batine zbog tebe.
    ...............................................
    -Kventine, ovi Srbi nisu normalni, JEEEA, znao sam da je dobra ideja da dođemo.
    -Riči, daj ne seri, gde je tu, gde je tu jebena KRV?! Ja je nisam video. Hektolitri i hektolitri jebene krvi koja pršti na sve strane. I kalašnjikov na amputiranoj nozi. Pojma ti nemaš, sve su ovo pičkice, mada dobar im ovaj vinjak.