
Kad divljaci koje nazivaš prijateljima stanu ispred zgrade i krenu da se dernjaju dozivajući tvoje ime jer im mrsko je da zvone na interfon.
Pesma koja fine i civilizovane goste na svadbi, ispraćaju, sahrani ili sličnoj pijanki pretvara u raspojasanu bandu razbojnika koja se penje na sto, lomi čaše, kida dugmiće na košulji i 'vata pevaljku za dupe masnim rukama.
Kafana. Početak jutarnje smene. Dva konobara skupljaju metlama čaše sa patosa.
-Ko je ovoliko lumpovalo sinoć? Vidi šta je srče oko stolova.
-Ma bili su juče iz Akademije nauka i umetnosti, sve profesori, odelca, kravate, svečane haljine. Bila je skroz kulturna večera, ono "poštovani kolega" i u tom stilu al' kad su pred fajront došli trubači ovi cvikeraši osetiše zov divljine i poludeše načisto. Za pola minuta su polupali sve čaše i tanjire, uhvatili se prvo u kolo pa u vozić, deru se kao da im je poslednje. Na kraju se neka tetka popela na stolicu i izvadila Tetejca, sve nam izbušila plafon.
-E, nije stoka za u kafanu...
- E, brate...
- E, Profe, 'de s...U, jebote, kad si se vratio, čoveče??
- Pre neki dan, al' znaš kako je to sa vremenskim zonama...
- Ne znam, al' nema veze...Pa, pričaj, bre! Kako je bilo? Je l' u Tokiju stvarno bleje roboti po ulici? 'Si jeb'o gejšu? Je l' Kiza napravio neko sranje?
- Još pitaš...Znači, poslednji put da vodim nekog ortaka sa sobom na turneju, jebeš mi sve!
- Što? Šta je bilo?
- Znaš onu foru u Japanu da treba glasno da podrigneš posle jela kako ne bi uvredio domaćicu?
- Poznato mi...
- E pa, poslednji dan pozove japanski ministar za kulturu i još nešto mene i ekipu solista kod sebe kući na večeru. Ono - familija na okupu, svečano postavljen sto, kuća ukrašena jebenem trešnjinim cvetovima - taj neki fazon. Ja, normalno, poveo Kizu sa sobom, nisam ni slutio šta će da se desi. I popili mi sake, razmenili par kurotaznih fraza, sve do jaja. Počeli da jedemo, žena mu napravila bogaoca hrane, bila i prepeličja jaja, boktejebo. I dalje sve kul. Iznela dezert - "sladoled od pirinča" rad - ni nagoveštaja sranju, brate. E, onda je majmun Kiza stupio na scenu. E sad, da l' je lik hteo da podrigne pa nije mogao ili je stoka k'o što jeste, tek - lik se tako najstrašnije ispovraćao po stolu...'nači, potopio je jebenu trpezariju! Domaćica pala u nesvest a ministar naredio da mu donesu katanu da izvrši harakiri...
- I? Šta je onda bilo?
- Kako "šta je bilo"?! Zapalili odatle brzinom firminog auta i otišli u Mek da jedemo k'o ljudi!
To je kada se nalaziš u šumi i u trenutku shvatiš da je situacija postala alarmantna i da hitno moraš da izvršiš nuždu.Al ne lezi vraže,oko tebe nigde toaleta!
A onda ugledaš tri lepo skrivena drveta...
Ostalo je istorija.
Situacija kada sa pijanim društvom odeš u prirodu, po mogućstvu neku planinu ili seosku zabit, i kada ortaci počnu da proizvode neartikulisane zvuke, poput srndaća u teranju ili simfoniju noćnog pauna.
-BrrrAAAAnkaaaAAAA!
-ĐiljaaaNAAA!!
-NJiiiiIII OOOOO!!! NJiiiIII OOOO!!
-Metamm SVINJAMAA!!
-Alo ljudi, batalite taj zov divljine ima ugroženih vrsta ovde.
Nagon za zapišavanjem drveta ili žbuna koji se s' vremena na vreme javi u muškom delu populacije prilikom promene ugostiteljskog objekta, a u neposrednoj blizini pomenutog.
Ajde bre sad si naš'o da pišaš evo sad ćemo u kafanu kod debelog pa se tamo olakšaj.
Brate tamo dismr, k'o u paklu znaš kad ne mogu! Uf, što je ovo dobro...
Osim velikih istorijskih i nacionalnih zabluda, podložni smo i onim „sitnijim”, ali koje nam određuju svakodnevicu. „Ne valja da se sedi na kućnom pragu, posebno kad grmi”, „Hleb od 500 grama je opšteprihvaćen pod nazivom kilo hleba”, „Ne valja da se zviždi u kući, to privlači miševe”, „Ne valja da se otvara kišobran u kući”, „Žvakanje žvaka može da deformiše vilicu”, „Ma koliko vruće i zagušljivo bilo, ne otvarati prozor, ubiće promaja”, navode na popularnom internet portalu „Vukajlija” niz sujeverja i zabluda našeg naroda.
Politika · 31. Januar 2011.