Prijava
  1.    

    Zvoni do kraja, pa još jednom

    Katkad dok blaženo spavate, radite nešto važno, ili vam pak jednostavno nije ni do čega i želite samo da vas svi ostave na miru - zazvoniće fiksni telefon. Po pravilu, onaj ko zove uopšte ne traži vas, ali je istrajan u tome da nekoga dobije. Njegov rezon je da ako nema nikoga, niko se neće ni javiti, ali ako je neko u kući javiće se sigurno - samo treba malo duže zvoniti. I tako telefon zvoni, i zvoni, i zvoni...
    Nervozno grizete jastuk, lupate tastaturu ili pokušavate da odzenujete u zavisnosti od situacije u kojoj se nalazite. A on i dalje zvoni li zvoni. I to traje, i traje, i traje. A onda posle višeminutne agonije - muk... Divna tišina. Mmm.
    I dok blaženo zaranjate u jastuk, nastavljate da radite to što radite, ili sami samujete - DRRRRRRNNNNN! Evo ga opet! DRRRRN! DRRRN! DRRRN! Sve iz početka. Zvonjač misli da ukoliko nekoga nema kod kuće neće se ni javiti, ali ako je neko tu - pa sad nema šanse da se ne javi.
    Najjači voljom će stoički podneti zvonjavu do kraja. Ponekom će pak volja u jednom trenutku popustiti, i kada teškom mukom bude otišao do telefona da podigne slušalicu čuće samo "tu-tuuu". A najveći nesrećnici... Oni zaslužuju poseban primer.

    More. Jahta. Mazna plavuša sunča batake na palubi. Sniffff. Ahhh. Klik! Puf-puf, huuuu.
    - Dušo, sipaj i meni malo šampanjca.
    - Stiže, bejbe.
    - Mmm. Ah, kako mi je divno.
    - Tek će da ti bude divno kad te razvalim od kurca! He he!
    - Ihi hi hi hi
    DRIIIIIIIINNNNNNNNNNNGGGG!
    Oh, ne! Šta je ovo dođavola?!
    DRINNG! DRRRING! DRIINNGGG!
    Ne, ne! Prestani prokletniče! Iskuliraj. Još uvek si u polusnu. Prestaće. Zen, zen, zen.
    DRRRINNNG! DRIIING!
    Spavaš, još uvek spavaš. Još samo malo, još samo malo.
    ...
    Ah, stalo je. Uh.
    - Dragi, kakav mir i tišina ovde.
    - Da stvarno je...
    DRRRRRIIIINGGGG!
    Neeeeeee! Zar opet?! Pa saću da ti jebem majku!

    - HALO?!
    - 'Alo! Perice ti li si?
    - Nije Perica!
    - A ko je?
    - Njegov cimer!
    - A, živ bio. A di je Perica?
    - Ne znam.
    - A dobro. A ti spavaš, a?
    - Spavam.
    - Ovde njegova baba Stamena, znaš.
    - Aaaa...
    - Nešto imam problem sas varenje. Tvrdu stolicu, znaš. Pa ima neki lek za to, da se izklistiram. To mi Perica kupovo onomad, pa reko' da vi'm da l' se seća kako se zove. Ja zaboravila.
    - Aha. (Jebem ti život)
    - Dobro kaži mu da sam zvala. Aj lepo spavaj, ljubi te baba.