To je sapunče istrošeno skoro do kraja, kogа spajamo sa novim upravo otvorenim sapunom. Po sistemu da se ne baci.
Udariti nekoga stolicom.
Jesi li video kako je Krstić ustoličio Burusisa?
"Fail" serija RTS-a iz 1992-95. godine, još jedna u dužem nizu. Nastala je kao domaća aluzija na američkog "Policajca sa Beverli Hilsa", što se i napominje u prvoj epizodi. Zamislite situaciju: granica zatvorena, hiperinflacija nikad veća, kriza u svakom sektoru društva, besparica, uz samu granicu sa Srbijom besni krvavi rat... i televizija jedva spaja kraj sa krajem. I sada, postavlja se pitanje, šta državna televizija može da učini da se narod makar nedeljom uveče malo opusti od svakodnevnih trzavica? Odgovor je: da snimi seriju u kojoj ima svega osim realnosti. Pa makar i na staroj celuloidnoj traci, obzirom da je uvoz video-kaseta (odnosno magnetoskopskih tejpova) zastao.
U seriji je glavni junak policajac Boško Simić, koji na najspektakularnije načine uspeva da reši svaki slučaj, bez obzira na naređenja nadređenih. U realnom životu, neki pandurski džulov lično ne bi žrtvovao ni nokat na malom prstu zarad nekog slučaja, ukoliko mu ne narede, a verovatno da bi ga i tada mrzelo da pomeri guzicu.
Taj isti Boško Simić živi sa petoro dece iz četiri braka u svom stanu na Petlovom Brdu i izdržava ih od svoje policijske plate. Nijedna žena nije uzela ni jedno dete kod sebe, iako sve pojedinačno daleko bolje zarađuju.
Te iste žene su, bezrezervno, ujedno i najbolje prijateljice međusobno. Zajednička osobina im je ljubomora i strah da se Boško ponovo ne oženi.Takođe, sve te žene, iako su vidno sve daleko obrazovanije od Boška, pristale su da se udaju za pukog policajca.
Sve je gluma, pa tako i Voždovac glumi da je Petlovo Brdo.
Kada god glavni junaci zaustave taksi, zastaje im jedan isti taksista- Zoran Cvijanović, koji se, ako treba, i iz Zemuna teleportuje na Petlovo Brdo.
Što se tiče dece, sa izuzetkom Branke Katić, sva su neviđeno nevaspitana.
Ona-što-je-igra-Katarina-Radivojević je nezrela, da iako dobija za zadatak da plati struju, vodu i telefon, kupuje dečku gitaru, usled čega porodica ostaje bez osnovnih komunalnih potreba. A i Boško, gde joj dade pare...
Mlađa kćerka zapela pa hoće konja. I hoće konja. I hoće konja. I to ne bilo kog konja, već nekog koji je za klanje, koliko je star. Boško jedva nekako uspe da joj ga nabavi (zbog toga je čak i zaglavio u zatvoru, ali nema veze, ubrzo je izašao), a ona umesto da se trka, posle izjavi kako samo hoće da kaska sa njime okolo. I umesto zasluženih batina, otac joj na kraju biva neviđeno srećan...
David=no comment. I debilna deca su dobila svog delegata na TV-u.
A i Ona-što-je-igra-Branka-Katić je super. Studira violinu i uda se za taksistu. Nemam ništa protiv, ali kada se tako nešto dogodi u realnosti, protrčaću potpuno go svojim krajem, pod punom krivičnom odgovornošću.
Crnogorci izledaju kao da su stigli iz Teksasa.
Pored svoje 4 bivše žene, Boško je uspeo da smuva i jednu psihološkinju, jednu lekarku i dansku ambasadorku. Još malo pa sustiže Čaka Norisa.
Konačno, i Beograd i Srbija izgledaju nenormalno dobro i uglancano u seriji, a radnja kao da je smeštena jedno pet godina ranije, kada se ipak znatno bolje živelo (btw, i muzika liči na onu iz "Alf"-a, koji je par godina ranije bio hit).
Kako su to režiseri u jedno Biblijsko doba uspeli da postignu, mora da se proučava na svim Dramskim akademijama.
Old skul dorćolska fora za prikupljanje sredstava od slučajnih prolaznika.
Veče je, bezbrižno se spuštaš Zmaj Jovinom, kad ispred tebe izleće klinac, 10-12 godina plafon, i pita te da li bi kupio ciglu koju drži pred tobom u rukama. Pogledaš malog musavog prcvoljka, nasmeješ se i prošišaš pored njega, dok te on, za svaki slučaj, još jednom pita: "Da li ste sigurni?" Nakon što to uz osmeh još jednom potvrdiš, iz okolnih štekova izlazi nekoliko manje naivnih lokalnih baraba koje ti prethodno pomenutu ciglu daruju besplatno - u vugla.
Sledeći put daješ klincu 50 đunti i brišeš, blago ubrzanim korakom, dok prolaznici sa funjarskim osmehom gledaju u drečavo narandžasti kvadar u tvojim rukama. Izbijaš na Cara Dušana, kad na tebe naleće entuzijastična devojka sa šarenim čestitkama u rukama:
- E, ćao, hoćeš da kupiš čestitku, skupljamo novac za decu iz Zbojštice!
- Hoćeš ti da kupiš ciglu?
Najcesce izgovorena recenica kada te roditelj cije je dete upisalo za bravara upita sta si upisao(pod uslovom da si upisao gimnaziju),to je kompleks koji izrazavaju oni koji su upisali,zavrsavaju i koji su zavrsili srednje strucne skole.
Lik1:Sta si upisao?
Lik2:Tehnicku skolu,smer METALOGLODAC.Ti?
Lik1:Gimnaziju,drusteveno-jezicki smer.
Lik:Ko te to prevario,pa sa tom skolom si niko i nista.
Ovu pesmu je teško definisati. Njen uticaj na muzičku scenu SRJ-a je bio influentan, kao i pesma "Born to be wild" od Steppenwolf-a na rock scenu šezdesetih i sedamdesetih.
Ova pesma se puštala na svim mestima i žurkama tokom 90-tih. Verovatno je smorila i boga i narod, ali ma koliko to mnogi ne želeli - ipak znaju tekst napamet.
Valja napomenuti da je ovu divnu vokalno-instrumentalnu sagu o nezaboravljenoj i neprežaljenoj ljubavi napisao srpski Lennon - Dr. Iggy.
Postoje specijalna upustva koja su morala da se slede tokom žurki 90-ih godina:
1. Kada počne pesma, prvo sve ziljave pičke moraju onako oduševljeno, sa dozom melanholičnosti u sebi da kažu: "Jaaao! Kako volim ovu pesmu!"
2. Zatim se obilno svi podele na četiri grupe:
a) skup žiljavih pičaka koje sede u uglu i plaču bez razloga,
b) maksimum dva - tri para u stiskavcu koji su se tek smuvali (naravno riba plače, što od sreće što od tuge),
c) skup upasanih tipova koji sede na drugom kraju sobe i opako posmatraju situaciju,
d) grupa luzera koji jedu sendviče i piju koka kolu i diskutuju o Heros of Might and Magic.
Doskočica upućena gostu na slavi koji nikako da se odluči koje parče prasetine da transferuje u svoj tanjir, već neodlučno prebira viljuškom po ovalu.
Veoma čudan zvuk kad vam uđe voda u obuvni predmet (patiku ili cipelu) u toku šetnje po kiši, ili nakon gaženja po nekoj bari ili sl.. važno da je voda tamo gde joj nije mesto i eto "radosti".
Ko ovo nije doživeo, nije ni živeo, a dosadno do zla Boga kad se desi.. žmrć žmrć i cela ulica se okreće.
Prvo moraš da budeš već obrijan, gladak kao bebina guza.Dalje, skineš se do pola. Nikako siledžijka, bade mantil ili ne dao Bog majica. Podrazumeva se da si nabildovan kao Statam između dva Transportera. Ogledalo mora da bude dimenzija 3 puta 3 i da se u odrazu vidi spavaća soba. Nanosiš gel (pena je za Turke) rukom, s takvom preciznošću ko da Džejmi Oliver maže kajmak na lebac. Bez gromuljica. Pristupaš aktu brijanja. Jednim brzim potezom odozgo na dole skidaš nepostojeće dlake. U pravom životu tom brzinom bi potkačio jugularku i iskrvario za tren oka, ali ovo je reklama. Složi facu kao da Severnokorejci bombarduju Seul. I tada...tada dolazi ribetina koja te 'vata za nabreklu sisu. Ono što bi u real life-u bilo: 'Goni se bre u kurac zakla' se ko Misirac' pretvara se u pogled pun razumevanja. Jebaćeš. Ali tek kasnije. Prvo mora da te pipne za obraz da vidi kako si gladak. Lice ti nije kao predgrađe Bejruta. I ne skvičiš kad staviš afteršejv.
Osoba koja mora svaku rečenicu da započne i završi sa "jebiga", kao i da ubaci tu reč posle svakog zareza, znaka uzvika ili znaka pitanja. "Jebiga" u njegovom govoru zamenjuje svaku konstataciju, atribut, apoziciju, anozinizaciju, valmorifikaciju, prilog, predlog, rečcu, uzvik, ekshortaciju, primažu, trompetu, hedrencefalitiju, krepitaciju i luciditet.
Paradoks nastaje kada izgovara rečenicu od samo jedne reči, a ta reč je "jebiga".
-Ništa Kuzmanoviću jebiga, čujemo se vidimo se jebiga, pa se javi jebiga.
-Nisam tu ove nedelje.
-E jebiga, jebiga jebiga.
-Todo mislim da mi je sin peder, šta da radim?!!
-Ništa, jebiga...
Veoma imperativna rečenica i za ljubitelje dobrog ukusa sa slabom samokontrolom jedini način da prestanu sa jelom.
(onomatopeja mljackanja, trenutak tisine, a zatim gromoglasni cijuk)
- Skloni ovo od MENE!
- Vala, samo gledam kako si navalila na taj čips k'o mutava.
Прослава верског празника када смо танки са ловом.
Анкетар : - Како проводите Божићне празнике ?
Лик : - Скромно, без велике помпе. У духу наше традиције.
Manifest beogradskog mini-snobizma za svakoga. Ako niste na vanzemaljsko-intelektualno-kul nivou Sergeja Trifunovića, a opet se ne osećate prosečno i seljački, ne brigajte, jer je otvoren lanac pekara Hleb I Kifle - gde ćete za samo 240 dinara moći da pojedete pirošku od 20 grama sa specijalnom ružičastom solju sa Himalaja i trunčicom krvi aljaskanske krabe, ili dansko pecivo sa autentičnom kapljicom Oprinog znoja za samo 320 dinara. Burek ii kuvani đevrek stoje u izlogu čisto radi ambijenta, jer niko od klijentele nije toliki seljak da jede burek od 50 dinara, a i masno je tako aut ove zime! Planira se ograničena serija “mafina” koje će potpisivati Džastin Timberlejk lično.
Konačno imam gde da prezalogajim uz Kosta Kafu za poneti koju sam kupio za samo 280 dinara, kao I da prošetam svoju kinesku majčicu iz Teranove koju sam uzeo na “sejlu” za samo 14.000 dinara. Bliss.
Jeb’te što je strava onaj Hleb i Kifle, ko da sedim u „Paul“-u u Parizu!
Prdež u gradskom autobusu.
U sebi: "E sad ću pustim jednog spejsmejkera, za ovog što mi legao na kičmu!"
Merna jedinca muškog polnog organa.
Reč nastala od glagola uhvatiti,
uhvatiti --> uvatiti --> ufatiti --> fatiti
To što je uhvaćeno prelazi u faćeno. Pa otuda i sam naziv faćka.
A: Kolki ti je?
B: Meni je 12.
A: 12??? 12 centimetra, auuu ala ti je mali!!!
B: Ali kod mene u selo mi ne merimo u centimetri, nego u faćke.
------------------------------
Optimalna veličina je 3 faćke i glavče da viri.
Saobraćajno-tehnička instalacija sa dubokim religioznim značenjem. Prvi put primećena polovinom devedesetih godina prošlog veka na vozilima javnog prevoza u našem narodu znanim kao taksi vozila a potom se ta pojava raširila kao kuga vaskolikom Srbijom. Instalacija se sastojala u pričvršćcvanju badnjaka na masku hladnjaka automobila u vreme božićnih praznika (+-15 dana) a posebno je bila uočljiva na hladnjacima polumrtvih Mercedesa starijeg godišta na koje je mogao da se žicom pričvrsti čitav naramak. Vremenom je veličina hladnjaka postala apsolutno nebitna, bitno je bilo da je badnjak tamo gde treba da bude.
Sama instalacija je eksplicitno pokazivala ko je zapravo instalater. Vernik, pravi vernik, koji apsolutno shvata i koji je prosvećen i koji je spoznao samu srž i velicinu najvećeg hrišćanskog praznika. Instalacija je zapravo sam uvod u veliko svetkovanje rađanja sina božijeg koje se sastojalo u uletvljavanju od neke brlje da bi se pred ponoć založila najveća vatra u kvartu (stare automobilske gume najbolje gore), pojelo nešto masno, ispalio rafal iz utoke ili kalašnjikova (petarde su za jajare) i u ponoc ispalilo bure za naftu karbitom u nebesa.
Po predanju hrišćanske religije stoji za praznik, najsrećniji od svih, ispunjen ljubavlju i pažnjom prema drugima. Međutim pod talasom modernističkih shvatanja i filozofije "da komšiji crkne krava" sasvim promenio svoje značenje, i sada u slengu simbolizuje kraj sreće i početak velikog kolapsa. Srpski pandan latinskoj "Panta rei" tj. dok tebi ne smrkne, meni neće da svane.
E pa nije svaki dan, badnji dan!!!
Primer sporosti i nedostižnosti pravde u savremenom srpskom društvu, se upravo manifestuje ovom, već popularnom rečenicom, toliko uvrženom u nacionalno biće Srba, da je čak postala osnova himne...
Bože pravde...
Pravda za Uroša
Pravda za Minju Kovačević
Pravda za Jozefa Fricla
Pravda za Miljana Raičević
Pravda za Čak Norisa
Pravda za Šešelja
Pravda za Milku Canić
Pravda za Đinđića
Pravda za Hašima Tači
Pravda za Gotovinu
Pravda za Legiju
Pravda za Tadića
Pravda za Ilariona
Pravda za Tita
Pravda za Branka Radičević
Pravda za Miloševića
Pravda za Pedofila sa Fejsbuka
Pravda za Pedere
Pravda za Klintona
Pravda za Amfilohija
Pravda za Mila Đukanović
Pravda za Gradonačelnika Zrenjanina
Pravda za Ejmi Vajnhaus
Pravda za Hitlera
Pravda za Jelenu Karleušu
Pravda za Marka Milošević
Pravda za Staljina
Pravda za Jakupa Krasnići
Pravda za Čedomira Jovanović
Pravda za Nasera Orić
Pravda za Radoša Bajić
Pravda za Napoleona
Pravda za Tijanića
Pravda za Isoduru Bjelicu
Pravda za Arkana
Pravda za Mister Bina
Pravda za Sina Bruta
Pravda za Snup-Doga
Pravda za Nil Amstronga
Pravda za Vuka Branković
Pravda za Teletabise
Pravda za Zvazdana Jovanović
Pravda za Mlađana Dinkić
Pravda za Džingis Kana
Pravda za Nindža Kornjače
Pravda za...
Pravda za...
Pravda za...
U subotu, 27. novembra 2010. u Klubu studenata tehnike biće održana smotra sadržaja popularnog šaljivog sajta. Vukajlija je mesto gde se Internet zajednica okuplja kako bi na duhovit i originalan način definisala reči i izraze, sleng termine, našu svakodnevnicu i aktuelne događaje, po paroli - „Ovde možete da definišete sve ono što ste oduvek želeli, a nije imao ko da vas pita”.
Mondo · 25. Novembar 2010.