Tokom migracija iz sela u gradove, seljaci donose razne običaje sa sobom. Kao takvi, postaju predmet ismijavanja građana. Tada seljaci postaju odlučni u tome da se promijene, da se odreknu sela, domovine, onoga što su njihovi pretci sticali cijelog života, samo zarad toga da ih više ne bi ismijavali. Počinju da izlaze u klubove, ali tu nastaje problem. Njima je u krvi narodna muzika, frula, da dok čuvaju razdragane ovčice duvaju u magično drvce i proizvode najdivnije tonove za njihove uši. Svaka druga muzika za njih je kao krst za đavola, ali oni su spremni i da to promijene! Naravno treba im dosta da se naviknu, ali dok se ne naviknu moraju pokazivati nekako da im se sviđa ta muzika, iako nije tako. Najbolji način je ovaj, cimanje glavom.
A: Štae ovo? Kaka je ovo muzika?
B: Ne znam rođo, al' vidiš da se ovima građanima sviđa..
A: Ajmo dizađemo..
B: Šta? Sti lud? Oš da nam se sprdaju? Ćuti i cimaj glavom da ne misle da smo seljaci!
