
Negde oko 15-og u mesecu počinje da te ispunjava osećaj topline jer znaš da se ''to'' približava. Razmišljaš o njemu već oko sedmog, jer je tad prvi deo već spičkan na račune od prethodnog i ''onog tamo'' meseca i na svakodnevne potrebe (hrana, piće, cigare i slična luksuziranja). Čekaš ga obuzet nadom da ćeš moći da ostaviš neku kintu na stranu i kupiš nove patike, jer stare nosiš već dve godine, a možda preostane nešto i za provod, jebiga, i radnička klasa ima pravo na hedonizam tu i tamo. Kad dođe dvadeseti početni osećaj topline se pretvara u paniku, jer postepeno shvataš da od tvojih kula u oblacima ostaje samo izmaglica, relikt drugog dela koji nisu pojeli naknadno pristigli izdaci na koje uvek moraš računati u ovoj našoj Srbijici.
Petnaesti u mesecu:
-E, brate, 'oćemo sledeći vikend na Zlatibor da kampujemo par dana, dobra ekipica ide?
-Pa ne bi bilo loše, do tad će mi bude drugi deo plate, ostaće neka kinta, aj' javim ti.
---------------------------------------------------------------------------------------------------
Dvadeseti:
-Brate, ne računaj na mene za Zlatibor, presabr'o sam se, neću imati keš.
-Jebiga, drugi put. Čujemo se.
Štek je dobro sakriveno mesto. Varijacija ima bezbroj: recimo štek-ocene su „isključivo dobre ocene koje se čuvaju za ‘ne daj Bože' situacije, odnosno period kada pljušte kečevi“, piše jedna vukajlijašica. Tako će iskusni školarac prećutati roditeljima da je dobio peticu, a to će im saopštiti tek kada dobije i nekog keca – da bi ublažio negativni efekat.
Deutsche Welle · 29. April 2011.
Što napisa Ciklon: bitno je da kaplje.