Napor uložen u svaki pojedinačni akt čišćenja/sređivanja uvijek je veći od promjene ukupnog stepena urednosti sobe do kojeg dolazi tim aktom.
1. primjer - Soba je savršeno čista. Sjediš za kompjuterom i gledaš na netu nešto vrlo zanimljivo. Pojeo si, primjera radi, snikers i ostavio omot na sto pored tastature. Ukupna urednost sobe je pala sa 10,0 na 9,9. Ne prekidaš aktivnosti na internetu niti bacaš omot od snikersa u smeće, jer korist od toga (povećanje ukupne urednosti sobe sa 9,9 na 10,0) je daleko manja (i s tim i bez toga soba će biti cakum-pakum) od troška - moraš donijeti svjesnu odluku da to baciš, prekidaš sebe u surfanju baš kad je najinteresantnije, sereš se sam sebi u ćejf, i još uz to moraš ići do kuhinje, što i nije uvijek zgodno.
2. primjer - soba je u poluhaotičnom stanju - sve je isto, povećanje urednosti sobe sa 4,9 na 5,0 nije dovoljno velika korist (i s tim i bez toga soba će biti u poluhaosu) naspram napora koji je potreban da bi se to postiglo, a koji je isti kao u prvom primjeru.
3. primjer - soba je u totalnom haosu - opet sve isto - povećanje urednosti sa 0 na 0,1 nije dovoljna korist (i s tim i bez toga soba je u tolikom haosu da je opasno biti u njoj) spram truda potrebnog da se omot snikersa baci u smeće.
----------
Kako god okreneš, racionalno zaključuješ da ti se ne isplati bacati omot od snikersa u smeće. Ali jedan po jedan omot, soba se lagano pretvara u prostor sličan Hirošimi nakon atomske bombe.
