
Tipus s kojim se nikad ne bi kačio. Gospodin čovek koji može da te ugazi iz jednog, dva udarca, jedući pljeskavicu, a da mu nijedan prilog ne ispadne dok se utabavanje dešava. Čak se ni majonezom ne umaže.
- Vidi cara, prilazi mojoj ribi. Mojoj. Ribi. Jao, vidi ga, vidi ga, al' je naduvan! Sad ću da ga ugazim, pridrži mi koktel!
- Sti bre lud? Dečku pored imena stoji lobanja, ne možeš ni da vidiš koji je level.
- Ma, samo me ti hiluj, biće sve u redu! LIROOOOJ DŽEEENKRKLJ!
- A lepo sam mu rekao...
je ono što Srbija nema, a nekad je imala.
Danas se taj nedostatak "nadoknađuje" u žuto-kaki štampi, na mnogobrojnim hepeninzima, ponekad na viđenijim autorskim emisijama za koje verujemo da u goste prima krem Srbije ili pregledom neke od lista (najprodavanija knjiga i sl), ili pregledom štampe koja daje osvrt na neki sukob dr / mr / spec / ing / prof likova
Napor da se manjak elite nadoknadi je izrodio šljam i fukaru.
Na koga sada da se ugledamo, a da to bude građanin Srbije od intelektualnog, profesionalnog i moralnog inegriteta?
Štek je dobro sakriveno mesto. Varijacija ima bezbroj: recimo štek-ocene su „isključivo dobre ocene koje se čuvaju za ‘ne daj Bože' situacije, odnosno period kada pljušte kečevi“, piše jedna vukajlijašica. Tako će iskusni školarac prećutati roditeljima da je dobio peticu, a to će im saopštiti tek kada dobije i nekog keca – da bi ublažio negativni efekat.
Deutsche Welle · 29. April 2011.