Dobro jutro, Crna Goro!
Rekli o sajtu
Osim velikih istorijskih i nacionalnih zabluda, podložni smo i onim „sitnijim”, ali koje nam određuju svakodnevicu. „Ne valja da se sedi na kućnom pragu, posebno kad grmi”, „Hleb od 500 grama je opšteprihvaćen pod nazivom kilo hleba”, „Ne valja da se zviždi u kući, to privlači miševe”, „Ne valja da se otvara kišobran u kući”, „Žvakanje žvaka može da deformiše vilicu”, „Ma koliko vruće i zagušljivo bilo, ne otvarati prozor, ubiće promaja”, navode na popularnom internet portalu „Vukajlija” niz sujeverja i zabluda našeg naroda.
Politika · 31. Januar 2011.
A TO.SI TI BIO?
I ti mene o gospodstvu da pričaš?
A jes ona avetinja. Obuk'o trenerku na košulju, ja ga pit'o jel' ide neđe da kreči.
TO MI JE NAJNOVIJA TRENERKA!
Iz Tuzi?
Imam neke Karerine stare farmerice, ako 'oćeš.
A jes' veseo život kod vaš, nema šta.
Šta veselo? Ja da ramljem zbog budale. Dobro, on sad ne može da jede zbog mene, ali je prvi počeo. Ili se drogira ili su posljedice zbog bombardovanja. Ili je Laki bio malko nervozan.
Zahvaljujuci GTD-u sada vidim da u Niksicu ima i treca tema za razgovor-kola i automobilizam. Inace sam boraveci tamo bio stekao utisak da su jedine dve teme kladionica i ko je koga bio.
Ma bači kladionice. Nego dobih u martu neđe 200 eura. Ostalo čist minus.
Ima još i tema lova. I "koja je razlika između kune i lisice?" Naravno, mi smo veseli i pored guslanja volimo da pjevamo i pijemo. Posebno po svadbama. Volimo i da mlatimo pedere.
I nekad pričamo i o elektrici. Imam neku spravu što nalazi žice u zidu, pošto ih postavljaju ukoso. Znamo i da savjetujemo policajce. I krpimo razne stvari.
Bio sam ironičan samo. Mada ni ovde nije sjajno, u drugom delu grada se poubijali neki Arapi.
A drugo je to, oni se ubijaju jer su mudžahedini. A Nikšić je ruku na srce baš fin grad, samo ima dijabola.
http://www.vijesti.me/data/slika/35/344346.jpg
http://static.panoramio.com/photos/large/87303239.jpg
EDIT:
Ako treba što da pitate šta je i đe je slobodno recite.
Crnogorci udariše,
Kad bijahu došli dani
Da ne bude turski više.
U logoru crnogorskom,
Pokraj kule Lekovića,
Neko knjazu okleveta
Popa Mila Jovovića.
A knjaz Mila dozivaše
U prisustvu svih vojvoda
Pa mu reče: „Pope Milo,
Nit'si vino, nit'si voda!“
Planu Milo kao munja,
Poleće mu sablji ruka,
A dva oka ko strijele
Sijevnuše u hajduka.
Vojvode se uplašiše
Od izgleda vuka gorskog,
Da oružje ne potegne
Na vladara crnogorskog.
Kao da mu oštrim mačem
Srce muško rasiječe,
Pa zavika: „Gospodaru!
Bog sa tobom, šta to reče?
Zar priznanje to je tvoje
Što učinjeh Crnoj Gori,
I zar ima neko ko bi
Mogo Mila da prekori?“
Knjaz ne reče ništa više,
Već u stranu nekud gleda,
Dok čuvenom harambaši
Srce puca od ijeda.
Pa se s teškom ljutnjom bori,
Savlađuje bijes u se
A na prsi zlatne toke
Od ijeda tresu mu se.
Pa ljutito napuštio
Gospodara i vojvode,
I pod šator svoj svileni
Sa mislima teškim ode.
Jeknu kao lav ranjeni,
Nepravda ga peče, boli;
Misli kako osvetit' se
Gospodaru – knjaz Nikoli?
Pa u ljutnji gusle zgrabi
Odjeknuše tanke strune
Kliknu Milo kao soko,
Pa se majkom, Ćetnom, kune.
Da će poći u grad Nikšić,
Sam, bez ikog istog dana,
I na megdan pozvat silnog
Mušovića kapetana.
Baci gusle, uzja vranca,
Preko Zete pređe vode,
I na hatu pomamnome
Preko polja gradu ode.
Leti vranac niz Rastoke,
Kao da ga nose krila,
Dok s bedema turska straža
Opazila popa Mila.
Pa izlaze iz šanaca
da čudnoga gosta vide,
A pitaju jedan drugog:
„Ko je, kud će, otkud ide?
To je neko poludio,
Ili ide na predaju,
Ili ide da pogine?!“
Turske straže nagađaju.
A pop Milo sve je bliže
Do turaka i šanaca,
Pred sobom je zamorio
Bijesnoga svoga vranca.
Kao što mu dolikuje
Bira turske porodice;
Na najtvrđe ide šance,
Na najljuće gradske zlice.
Pa ako bi poginuo
Da pogine od junaka,
Od čuvenih i priznatih,
Ferizovih potomaka.
Ustavi ga turska straža
Na kapiji od Nikšića.
Kaza im se, i naredi,
„Zovite mi Mušovića!“
Kada čuše Turci ko je,
Otrčaše kapetanu;
Malo zatim i Mušović
Na kapiju gradsku banu.
Pa kad viđe popa Mila
Na bijesnom vrancu svome,
Dolasku se iznenadnom
Obradova njegovome.
„Otkud jutros, Jovoviću?“
Veselijem glasom reče,
„Zar od knjaza crnogorskog
U moj tvrdi grad uteče?
Primamo te objeručke,
Sve ćemo ti oprostiti,
Životu ti, harambašo,
Vjeruj, neće ništa biti!“
Planu Milo: „Dosta više!
Ne budali bez potrebe;
Ja sam doša, kapetane,
Da na megdan zovem tebe!
Da dokažem gospodaru,
Da nijesam što on kaže,
I onome što me panjka
I o meni svašta laže.
No se sremi i iziđi
Biraj mjesto za megdana!“
Te riječi kao munja
Pogodiše kapetana.
Preblijeđe pred hajdukom
Iz junačke Markovine,
Jer je znao da od sablje
Njegove se lako gine.
Ne smje megdan da prihvati,
Prepade se svojoj glavi,
A na slavu i na prošlost
Kuće svoje zaboravi.
Nijesu mu kao i on,
Strašljivice bili stari,
No junački, tri vijeka,
Sa Nikšićem upravljali.
Izlazili na megdane
Najboljijem junacima,
Sjekli glave crnogorske
Po brdima i klancima.
Danas sablja Mujagina
Nače slavu kuće ove;
Nema srca da pozivu
Junačkom se odazove.
Već u strahu, kukavički,
Znak na kulu straži dade;
Jeknu plotun sa glavice,
Pop pogođen s konja pade.
Vranac streknu i pobježe
Natrag, preko vode Zete,
A na Mila sa sabljama,
Niz glavicu Turci lete.
Pa se grabe ko će prije
Mahnut sabljom po sokolu,
Za čije je ime čuo
I car Hamid u Stambolu.
Na mrtvoga popa stiže
Ferizović Hasan prvi;
Zviznu sablja – glava pade
U stočenu lokvu krvi.
Na najveću gradsku kulu,
Na vrh hara Mušovića,
Istaknuše Turci glavu
Popa Mila Jovovića.
Sa strževog oštrog koca
Gleda Milo sa visine,
Kako mu se Turci zore
I po gradu šenluk čine.
A gavran se – crna ptica,
Obradova iznenada,
Kad krvavu vidje glavu,
Pa se vije iznad grada.
Primiče se iznad tablje
Da na bedem padne tvrdi,
Po starijem navikama
Mušku glavu da nagrdi.
A krijući – iz harema,
Kroz pendžere vire bule,
Da čuvenu vide glavu
Srpskog popa na vrh kule.
Ne mogu se nagledati
Ni iščudit bule mlade,
Pa pitaju jedna drugu:
„Što popovske nema brade?“
No kad vranac zarzao
Pred šatorom popa Mila,
Sva se vojska crnogorska
U logoru uzbunila.
Jer se jadu dosjetiše,
Pa planove tajne grade;
Malo zatim turska straža
Obezglavljen leš predade.
Kad vidješe trup bez glave
Čuvenoga harambaše,
Sve vojvode i vojnoci,
U logoru zaplakaše.
Smrknulo se knjazu lice,
Mnogo žali popa Mila,
Jer njegova riječ, jutros,
Povod mu je smrti bila.
Pa doziva perjanike
I ovako kaže njima:
„Sahranite popa Mila
Sa najvećim počastima!
Jer je Milo zaslužio
Kroz sto teških okršaja,
Da s junačkim počastima
Sahranimo ljutog zmaja.
Učesnik je svih bitaka,
Od Bojane pa do Drine,
Pa iako danas ludo
Ode u grad da pogine!“
A ujutro, u svitanje,
Jedna hrabra žena mlada
Provuče se kroz šančeve
Iz Nikšića – turskog grada.
A ustavi je naša straža,
A Gospava njima kaza:
„Nosim nešto mnogo važno
Za Nikolu – vašeg knjaza.“
Kad je primi knjaz Nikola
Crnogorka kršna ova,
Dar poteže neobični
Gospodara te darova.
Knjaz maramu odvezao,
Kad krvava u njoj glava,
Ali poznat ne mogaše
Popa Mila, ljutog lava.
Krv se smrzla i pokrila
Divno lice u junaka,
Poznati ga ne bi mogla
Ni rođena Ćetna majka.
Krvlju oči zalivene,
Umršena kosa duga,
Kad gospodar dozna ko je,
Na srce mu pade tuga.
A Gospava pričat poče:
„Po ponoći noćas, knjaže,
Provukoh se kroz šančeve
I kroz guste turske straže.
Uspuzah se kroz zidine
Tvrdog hara Mušovića,
I ukradoh sa vrh tablje
Glavu Mila Jovovića.
Zar junačku glavu ovu
Gledat kako kljuju ptice,
A da srce naslađuju
Nikšićani – ljute zlice!“
Knjaz krvavu uze glavu
I ovako progovara:
„Pope Milo, zašto jutros
Ožalosti gospodara?
Ja se s tobo našalio
A ti kao munja planu,
I odnese na dar galavu
Nikšićkome kapetanu.
Ko bi moga' pomisliti
Da ćeš tako učiniti
I bez ništa, bez potrebe,
Glavu svoju izgubiti.
Po junaštvu i pameti
U prve te brojih ljude,
Danas tvojoj crnoj smrti
Crnogorci svi se čude!“
Pa Novaku Ramovome
Knjaz Milovu glavu dade;
Novak glavu poljubio
I ovako zborit' stade:
„Striko Milo, grdna rano,
Kakve su te teške muke
Naćerale da uletiš,
U grad Nikšić – među Turke?
Ko te, striko, okleveta
I otrova ljutom zlobom;
Što me ne zva kada pođe,
Da poginem i ja s tobom?
Tebe Turci ne ubiše,
Već laž, mržnja i kleveta,
Onih što im tvoja slava
I junačko ime smeta!“
Pogleda ga knjaz ljutito,
Pa naredbu hitnu dava
Da se Milov grob otkopa
I sahrani s trupom glava.
Eto tako popa Mila
Plahovitost skupo košta,
Pod tvrdijem zidinama
Krvavoga Onogošta.
Da dokaže svoju vjernost
Pred Nikolom gospodarom,
Ko Obilić nekad što je
Na Kosovo pred Lazarom.
A i Podgorica fina:
http://www.ileac.eu/wp-content/uploads/2014/01/Podgorica.jpg
može karera, kad si pud ovamo da mi to dobačiš?
N'o da te pitam štogođ. Bili mi znao reć' jel' zatvoren onaj Grand Motors na stari aerodrom?
ne ali mogu pogledat sjutra. đe da vozim kola na servis?
Zdravo bio. Otvaraju sad Pegaz neki na Cetinje. Odgovaram ti na drugu temu.
Jesmo li pobijedili na ovome festivalu?
Izgubismo...
Al' dobro, pobijedila je žena sa maljom. Vala živjeti sa dlakama po licu, a biti žensko, kontam da je humano. Od ovih osim naših do sad mi je bila omiljena ona od baba Ruskinja.
Ostadosmo bez jednoga od 5 naših glumaca...
Ode Radosav prije Djekne...
jbg...
Đekna je besmrtna.