Početak vašeg druženja nekako bude najslađi - prvo joj zapaziš oči, koje te očaraju, tjeraju te da metaforičkim putem pokušaš da uđeš u njenu glavu; pa se polako spuštaš, prvi put u životu zapaziš nos kod djevojke. Onda ideš ka vrhu glave, i tu vidiš ruse kose, raspletene, bujne! Nešto u glavi te tjera da svu pažnju - koja je do tog trenutka bila posvećena dočekivanju čistačice u kafani, buđenjima na spratu kreveta u studenjaku pored Joce sa trećeg koja portiru nabaci 10% zarade od kurvanja da ne bi pričao - posvetiš njoj. Kreneš ka tome, i zapneš nakon prvog koraka. A prvi korak je kafa koju ste dogovorili na netu, gdje ste se i upoznali, gdje si je prvi put vidio.
Zapneš, razbiješ glavu i kreneš da brojiš zvijezde. Brojiš, i jedna ti fali. Nema one koja je zrakama svog sjaja bola oči, čak i onim slijepima. Sad su ti njene usne tanke, ne bi dao da ti baci blajv jer bi ti nažuljala drugara; oči bi uvalio klincima iz ulice, da igraju klikere i da prepadaju curice u razredu. Osmijehuje se poput tetkinog dolibaše, glasno, aseksualno, neatraktivno. Nema krive noge, al su zato k'o dva balvana.
Poslije toga spuštenih glava odlaziš kući, pališ komp i tražiš neku novu. Novu koju ćeš možda čak ispaliti zbog toga što upoređivanje sadržaja UŽIVO i sa slike uz pomoć dvogleda sa krova zgrade preko puta trga nije dalo zadovoljavajuće rezultate.
Arei, ta euglenina riba je slatkiš nad slatkišima, oko moje, ljubav, sreća sreća radost, dok je ova moja njojzi sušta suprotnost. :)
Peperjasto, da. Imam neku bolesnu teoriju, to je da je sami put do karanja ponekad ekvivalentan samom odnosu. Ta cigareta koju zapališ nakon posla krije u sebi milion ispričanih priča, sitnih laži, razbijenih flaša pored klupe u srcu parka...
Šta da ti kažem... I u virtuelnom svetu, kao i u realnom... Češće možeš da promašiš, nego da se desi čudo...
Plazma devojka. +