Svima nama se bar jednom desilo. Uznemireno, mahnito, a u ekstremnim slučajevima panično traganje za stvarčicom koja se obavezno nalazi u neposrednom dodiru sa našim telom. S tim što mi SAMI to nikada ne bismo našli-da nije ljudi iz našeg okruženja verovatno bismo stigli i do policijske stanice.
-'Ej, dude, jel' znaš gde su mi cvidže? Tražim ih već sat vremena.
-Možda na tvojoj glavi? Samo ti za to i služi.
-Jesi spremna?
-Jesam, evo... aaa, gde mi je telefon? Gde, gde, jao, mora da mi ga je neko ukrao ili mi je up...
-Retardu, držiš ga u ruci.
Štek je dobro sakriveno mesto. Varijacija ima bezbroj: recimo štek-ocene su „isključivo dobre ocene koje se čuvaju za ‘ne daj Bože' situacije, odnosno period kada pljušte kečevi“, piše jedna vukajlijašica. Tako će iskusni školarac prećutati roditeljima da je dobio peticu, a to će im saopštiti tek kada dobije i nekog keca – da bi ublažio negativni efekat.
Deutsche Welle · 29. April 2011.