Da bi se videlo kakve smo pederčine mi iz novih generacija, prvo ću opisati hardkor tabadžiju od pre četrdeset godina. Nizak, ali debeo lik čije telo neverovatno podseća na bure od kog se i ne razlikuje puno jer i u njega staje jednaka količina svake moguće i nemoguće vrste alkohola. Najčešće nosi "Dule Vujošević" frizuru, par oldskul tetovaža sa natpisima "Goca", "Dragana", i "Slađa". Nije zvršio školu, a od večernje je odustao kad se zaposlio kao kamiondžija. U slobodno vreme se sa svojim prijateljima, koji izgledaju skoro identično kao on, opija u najgorem bircuzu koji postoji u njegovom gradu. Kad se dovoljno napije, polomi od batina prvog mamlaza koji se nabacuje konobarici. Današnji hardkor tabadžija i nema mnogo sličnosti sa gospodinom koga sam do sada opisivao. Išao je u školu i imao sve petice od prvog do osmog. Tukli su ga svi, od cigana, preko pankera, pa sve do kul devojčica na koje je u slobodno vreme drkao. U srednjoj školi je počeo aktivno da gleda američko rvanje i dobio neverovatnu želju da sve klinkice svršavaju na njega kao na Džon Sinu. Krenuo je u teretanu, pucao se steroidima, našao nove idole dok je gledao "vidimo se u čitulji". Na kraju mu je od steroida mozak otiš'o u kurac, uveče po gradu prebija svakoga kog vidi, jer je konačno tako u mogućnosti, a preko dana ode do kancelarije SPS-a da vidi da li su mu obezbedili da negde radi kao obezbeđenje. Muzički nije ograničen, sluša sve što je čuo po diskotekama. Po gradu seje strah, a u svojoj sobici plače jer nikad nije jeb'o i nikad neće moći jer su mu steroidi sjebali patku.