Imamo.
Kinezu smrdi iz usta.
Jedan od indikatora koji pokazuje stepen zabijenosti u pičku materinu neke zemlje. Pokazuje bananizam jedne države. Dokaz da se Kinez toliko razbaškario u tvojoj zemlji da otvoreno nameće svoje grozne običaje.
Odeš u normalnu državu Švecku i u restoranu pitaš "Imate li škevre?", a kao odgovor dobiješ, u skladu sa viševjekovnim skandinavskim gostoprimstvom, pojavu Hogara iz društva za zaštitu životinja u vidu španske inkvizicije, spremnog da te izloži javnom linču. Helgu ne'š jebati!
U nas štošta može svakako. Kad jednu godinu rovare cestu, da naprave kanalizaciju, pa asfaltiraju, pa opet na godinu rovare da iskopaju septičku; kad jedan čovjek može da bude direktor doma zdravlja, poslanik u skupštini, predsjednik mjesne zajednice, u predsjedništvu civilne zaštite, u predsjedništvu foruma za bezbjednost, predsjednik odbora za budžet i finansije, predsjednik komisije za sport, političar, preldžija i autor na Vuki, onda je sasvim jasan odgovor na pomenuto pitanje.
Vreo proljetni dan. Grad je pun studenata iz provincije koji nemaju žutu banku da svrate u prčvarnicu od restorana pored random autobuskog stajališta u Sarajevu. Niko da uđe ni majku da opsuje. Konobar se kuva, ni promaja ne pomaže.
Odjednom, ulazi sredovječni Kinez i sjeda za sto. Konobar prebaci salvetu preko ruke i uljudno ga upita šta želi da naruči.- Imate li škevre?
Al', ga naruči, pizda mu materina! Traži škevre! Ni kuče, ni štene, ni malog kera, nego baš - škevre! Naučio precizan lokalizam jebomatersvooo-ju! Konobar pogleda u pekinezera sa tužnim očima koji se vrzmao ispred ulaza, i bi mu ga žao. Ali... radi već četiri sata i ništa nije zaradio...
- Imamo, ba, jarane, k'o za tebe! Samo ćeš morati ti da ga zakolješ - spremanje je naša briga!
