
Urušiti se u samog sebe. Izgubiti smisao za osjećanja. Postepeno gubiti interesovanje.
Gubiš se dok razmišljaš, ne znaš šta da kažeš u kom trenutku i ne ide ti pričanje. Sve postaje sve manje i manje zanimljivo. Um nije čist, nisi sav svoj. Razmišljanja se prepliću, pričaš gluposti i ujebeš stvar. Potraje dok shvatiš šta si sve uradio.
A onda, kad shvatiš, implodiraš.
- Šta je s njim danas?
- Implodirao čovjek. Vidiš kakva je ruina.
- Mala ga opet odbila?
- Ma jok, on nju.
- Opa, to je čudno.
- Zašto? Jes, obično ga odbijaju, al može i on, šta sad?
- Čudno... Kad neku odbije nikad ne implodira. Bar nije do sad.
- A jbg, jedna manje, nikom ništa.
- Njemu? Teško.
- Što?
- Ova mu je značila. Možda mu još znači. Znači... dok je takav. Znam ga duže od tebe, lak je za čitanje.
- Ko ga jebe, sad je ionako kasno. Nego, prosledi tu dvolitru, šta je držiš kod sebe sat vremena, koji kurac?
U nedostatku mesta u Vujaklijinom ili kojem drugom rečniku na internetu postoji mnoštvo sajtova, među njima Vukajlija, gde možete da vidite na kakav sve način ljudi vole da razgovaraju na opšte zgražavanje lingvista. Tako da se tamo može videti da ljudi fejsbukuju, fejsbuče, da im je fejs ubagovao. Ili čak poređenje čuvenog prideva „kul”: kul, kulji, najkulji.
Emisija RTS-a "Oko Magazin · 24. Novembar 2009.
pogubio sam se lolo
dobro je, nisi implodiro lolo