
Urušiti se u samog sebe. Izgubiti smisao za osjećanja. Postepeno gubiti interesovanje.
Gubiš se dok razmišljaš, ne znaš šta da kažeš u kom trenutku i ne ide ti pričanje. Sve postaje sve manje i manje zanimljivo. Um nije čist, nisi sav svoj. Razmišljanja se prepliću, pričaš gluposti i ujebeš stvar. Potraje dok shvatiš šta si sve uradio.
A onda, kad shvatiš, implodiraš.
- Šta je s njim danas?
- Implodirao čovjek. Vidiš kakva je ruina.
- Mala ga opet odbila?
- Ma jok, on nju.
- Opa, to je čudno.
- Zašto? Jes, obično ga odbijaju, al može i on, šta sad?
- Čudno... Kad neku odbije nikad ne implodira. Bar nije do sad.
- A jbg, jedna manje, nikom ništa.
- Njemu? Teško.
- Što?
- Ova mu je značila. Možda mu još znači. Znači... dok je takav. Znam ga duže od tebe, lak je za čitanje.
- Ko ga jebe, sad je ionako kasno. Nego, prosledi tu dvolitru, šta je držiš kod sebe sat vremena, koji kurac?
Štek je dobro sakriveno mesto. Varijacija ima bezbroj: recimo štek-ocene su „isključivo dobre ocene koje se čuvaju za ‘ne daj Bože' situacije, odnosno period kada pljušte kečevi“, piše jedna vukajlijašica. Tako će iskusni školarac prećutati roditeljima da je dobio peticu, a to će im saopštiti tek kada dobije i nekog keca – da bi ublažio negativni efekat.
Deutsche Welle · 29. April 2011.
pogubio sam se lolo
dobro je, nisi implodiro lolo