Prijava
  1.    

    Incident u atomskoj centrali

    Beznačajni ples komadića prašine u zraci sunca.

    Pored otvorenih balkonskih vrata, na malom stočiću obasjanom jesenjim suncem, u potpunom miru i čarobnoj atmosferi koju su pravile grane poluogoljenog velikog divljeg kestena, nalazila se stara ukrštenica umazana polukružnim tragom osušene kafe.
    Na toj stranici bila je slika Sereme Vilijams. Primjetih veliko naguženo dupe koje čeka servis i odlučih: ako je ispunim do kraja i bez greške - jebaću Serenicu. Zavalih se na trosjed odlučan da je spapunjam i umočim u mlađu od sestara Vilijams. Pred sam kraj, na zadnjih par riječi se zamislih i počeh da se dvoumim: pa i ne znam baš, nije da je ne bi ali i nije mi nešto, možda je bolje da ostavim neispunjeno koje slovo... Na momenat mi pažnju odvuče pogled kroz prozor. -Kakvo iznenađenje! Dobar dan gosn. Kadinjski, moram vam priznati da mi je mnogo žao što ne sviram violinu, da vas ugostim kako dolikuje. Ali nije ni bitno, ako mi ostavite malo narandžaste, zelene i crvene slobodni ste, rado ću vas se sjetiti. Mogu da navučem roletnu ili da...
    Kišobran! Znao sam da ću zaboraviti! Jebeš hipopotamuskinju i ukrštenicu, moram da vratim kišobran. Ali sija sunce! HAH! Odlično! Zar mogu nešto bolje sada da uradim nego da hodam po sunčanom i vedrom vremenu sa kišobranom?
    Izašao sam napolje. Smrknut i napućenih usana. Noge su mi stajale uspravno, povijen u kuku prema napred pod uglom od četeresipet stepeni, prosijeda brada mi se vukla po podu a šešir je išao u špic šezdes centima i imao je hrčka sa išaranim gipsom na nozi koji je svirao trubu, umjesto kopče kao kod Okultisa. OH! Pa kako to izgledam, začudih se ja, mada mi je bilo svejedno a srećom nikome također to nije bilo čudno iako su svi ostali izgledali, ono štatja znam, normalno.
    Dok sam šetao marševskim korakom vrteći kišobran, neka žena u klimaksu me je pogledala ljutito. Pomislih koji joj je moj, kad ugledah da trči prema meni. Ja zino, kontam vidi budale. Naskoči mi na leđa, obujmi me nogama oko struka i gurnu ruke u prednje džepove od mojih pantalona. Ritao sam se, da je zbacim. Ne da, drži se ko pijavica. Zaletim se u rikverc i otresem je od zid - ništa! Pokušam je prebaciti preko glave, kakav, nema šanse. Kad me ugrizla za vrat, ritnem nogu iza leđa i nabodem je mamuzom u pičku! Ona cijuknu, ispusti lokvicu krvi i pobježe.
    Stigao sam. Izvolite kišobran dobri gospodine kome ne znam ni ime. Ispričao sam mu šta mi se dogodilo. Ponudio mi je kašičicu sode bikarbone ali ja sam tražio da mi da papagaja, odbio je, i na kraju smo se našli na čaši vode. Popio sam vodu i krenuo u carstvo divljeg kestena.
    Bilo mi je dosadno da se vraćam kući ali srećom to je primjetilo jato gavranova. Smijući se, spustili su se do mene i počeli da me vuku za ruke kljunovima i nogama, kao da poletim a ja sam se kao batrgao i smijali smo se baš puno, a joj da vidiš šta smo sve radili. Ali bar su mi bile slobodne ruke, nisam vise nosio kišobran, tako da sam sa njima došao do kuće za čas.
    Sunce je bilo pod drugim uglom, prozor je bio običan. Onaj lik mi nije ostavio boje. Ali ja imam lampu! Op, op kakva sreća. Pa sa lampom može mnogo toga da se uradi!