Dogadjaj koji svi učenici dočekuju sa prezirom. Znajući da neće moći da izbegnu prisno pozdravljanje (ljubljenje u obraz) sa roditeljem koji ih prati pred društvom, nervozno cupkaju u kolima do mesta polaska. Dok se čeka mučenik/mučenica koja kasni (obavezno postoji takav primerak) i koje čeka cela ekskurzija, roditelji idiotski mašu na svakih 30 sekundi svojoj deci kako bi im dali do znanja da su još uvek tu, iako njih iskreno zabole... uvo. Nakon izvedenog čina pozdravljanja i dočekanih mučenika, autobus polazi. Paralelno sa autobusom se krecu i roditelji, saplićući se jedni o druge, zahvalni Bogu što su se rešili iritantnih pubertetlija bar na par dana, a ubedjeni da su ipak uverili iste da će im nedostajati. U autobusu nastaje trans u sled kojeg se sve potresno u vezi polaska zaboravlja i dolazi period ekskurzije kojeg se kao i većina ne sećam. Taj period počinje zvukom otvaranja limenke.
Definiše se sve i svašta. Tako se mogu pročitati definicije baksuza, alapače, čitulje, smrti, rezervoara za smeh, kolateralne štete, Živojinović Velimira, zvanog Bate, dnevne svetlosti, gospođe džem!, Brus Lija… „Je l’ ti puši ćale?”, „Je l’ mogu u WC?”, „Chuck Norrisisati” i još mnogo toga može se naći na ovoj internet stranici. Zato ne iznenađuje što se mnogi kad jednom dođu, ponovo vraćaju na nju. Neki čak postaju i zavisnici, pa traže od moderatora da ih banuju, poput jednog studenta koji je zahtevao da mu zabrane pristup na nedelju, dve dana da bi mogao da uči.
Status Magazin · April 2009.