Ljetnji raspust. Ludilo. Seks, droga, rokenrol. Ipak ne. Prije će bit ćevap,burek, holesterol. I šta, počelo je kao svaki ljetnji raspust. Očekujući zvono da oglasi kraj godine, ljuljajući se na stolici, sam, bez iđe ikog. Jer škola je bila moj život. Bez nje sam niko i ništa. Ovako sam mogo da se šlepujem da imam neko društvo, a sad, sad sam sam, sjedim kao duh, mrzovoljno škripeći zubima, govoreći tiho: Da ti pička materina ti da meni daš keca za kraj. Ali nisam imao keca. Morao sam da iskažem svoj bijes za svojom asocijalnošću, anksioznošću. Bio sam osoba protiv koje se cio svijet okrenuo. Bio sam Pazl.
Čuo sam zvono, praćeno kricima oćnih školarki. Jebiga ja ne bih imao šanse ni da jebem nogu od stola a ne ikakvo živo biće. Silazio sam niz stepenice, tiho, nadajući se nekom padu, da ikako skrenem pažnju na sebe. Ništa. Baš ništa. Izađoh iz škole, sjedoh na klupu i zapitah se čemu se ja vraćam. Kući? Ne, to nije moja kuća. To je mjesto gdje nemam poznanika, baš kao i svako drugo. Ćale je bio najpametniji. On je otišo kad je trebalo, sad ladi jaja gore u raju. Ili đe li je već. Pređoh prag kuće, ostavih torbu, odem u svoju sobu i spavam. Ali nisam spavao. Dal' je to bila java ili san, neću nikada znati. Osjećao sam se živ. Iako sam ležao na krevetu, bez ikoga na svijetu osjećao sam se kao da mi je svijet pod nogama. Odjednom nestade. Oblije me hladan znoj i shvatih sve. Ja sam samo pijun. Ništa drugo nego i milijarde drugih ljudi. Svi smo mi sami, samo to ne shvatamo.
Promrmljah sebi najbolji si kad si sam. Odoh u šetnju. Nađoh psa lutalicu, nego govno puno buva, ali bio je ja. Sam, ostavljen, neželjen itd. Sjeo ja na klupu, sjeo on na klupu. U njegovim očima sam vidio njegove oči. Jer su to bile njegove oči jebogati, ne može to bit romantika nikakva, to je pas u pičku materinu nije cura.
Sve i da sam rekao da sam bio povezan sa njim on bi nekim čudom progovorio i rekao : Ne'š jebati. Sjedali smo tu ja i moj pas. Pomislih nađoh drugara, kad ono matora vreća buva pošla za nekom pudlicom jebemumater. Ne treba mi niko. Cijeli svijet šupičku materinu.
Uzo sam pecivo,i šetao gradom, viđeo sam ljude kako se zabavljaju, a ja sam ih prezirao. Koj' kurac se veselite kaćete svakako da umrete. Tmurno nebo, tmuran ja. Čekam kišu da spere ovo sa mene, ove buve što mi ono pašče prenijelo. Al nema veze. To su bile moje buve. Moji drugari. Baš kao i "pravi" drugari, iako to ne postoji, šlepale su se na moj račun, zato što, jelte, ja sam uvijek najslabija karika. Šetao sam polako i završih međ' neke kuruze. Ugledah čistinu neku, i sjedoh tu. Sjedao ja po' sata, ušuškavajući samog sebe. Uljuljkan sam u polu san. Krenoše suze. Zašto ne znam, možda neko kidao luk u blizini. Moja poslednja suza pomješala se sa crvenim vjetrom. KAD ONO TUP, UBI ME VOZ. JA SJEO NA PRUGU JEBEM SE GLUPOG U DUPE. Čekaj, ne, to je Ana Karenjina. Jes' retardirana sve joj prosto. Možda je imala dobru sisu.
Definicija pisana za takmičenje pačija škola.
