Pod 1: Doći na slavu kao pravi vernik, dakle kupiti flajku vina i eventualno kafu i ratluk.
Pod 2: Čestitati svim ukućanima i uzeti kašiku žita jer je tako red.
Pod 3: E tu počinje najbolji deo. Prvo ide meze. Njega samo malo čalabrcneš čisto onako, da se zagreješ. Zatim, ide supa. Sipaj samo jednom, jer ako sipaš dva puta, domaćin će pomisliti da si došao sa robije. Zatim, na red dolazi sarma. Uff, srpska domaća sarma. Ali, ne loži se sipaj dve, tri sarmice jer ono najslađe tek dolazi: PEČENJE!
Pečenje(morao sam da ga izdvojim, jer otprilike zbog toga se i ide na slavu):
Jede se polako. Dakle, moraš biti umeren i skoncentrisan. Prvo uzimaš rebarce, nikako krtinu. Krtina ide na kraju, da oplakneš želudac. Ako su na slavi samo ortaci onda pojedi što više možeš, a ako ima i drugih gostiju, onda polako, ćapaj rebarce po rebarce. I na kraju, sve ovo zalij sa pivom. Izbegavaj kolače i torte, jer slatko goji.
Štek je dobro sakriveno mesto. Varijacija ima bezbroj: recimo štek-ocene su „isključivo dobre ocene koje se čuvaju za ‘ne daj Bože' situacije, odnosno period kada pljušte kečevi“, piše jedna vukajlijašica. Tako će iskusni školarac prećutati roditeljima da je dobio peticu, a to će im saopštiti tek kada dobije i nekog keca – da bi ublažio negativni efekat.
Deutsche Welle · 29. April 2011.
Dobro, sad znam, dosad nisam znala kako da se ponašam. A je l' ovo pečenje i rebarca si sad jeo za Nikolu?
da...ladno kod ortaka bilo mrsno...