Žanr muzike koji se pušta kad društvo ne želi da ispadne primitivno.
Ovaj žanr je inače veoma širokogrudan i kako vreme i alkohol čine svoje, isti žanr na svoja nedra prima i drugačije izvođače, tako da se žuraja završi sa valjanjem po podu i citiranjem Brežnjeva, ali i dalje zadržava epitet kulturne.
U kulturne narodnjake spadaju prvo: Haris Džinović, Rođa Raičević, Džejeve balade (nikako Lubenica), Bijelo dugme, Toma Zdravković (ni kriv, ni dužan) i "Kruška" od Breginog bubnjara, dok se kasnije njihov niz (kad se alkohol umeša) nastavlja sa Fahrudinom Buljubašićem, "Gara, gara, gariš li se sada?", "Dao sam joj kalašnjikov jer nemadoh ništa drugo" i sličnim primercima.
Štek je dobro sakriveno mesto. Varijacija ima bezbroj: recimo štek-ocene su „isključivo dobre ocene koje se čuvaju za ‘ne daj Bože' situacije, odnosno period kada pljušte kečevi“, piše jedna vukajlijašica. Tako će iskusni školarac prećutati roditeljima da je dobio peticu, a to će im saopštiti tek kada dobije i nekog keca – da bi ublažio negativni efekat.
Deutsche Welle · 29. April 2011.
Ako može nekako da se ubaci i legenda Rodja Raičević!!! +
u jebote, kako njega da zaboravim, tipičan kulturni narodnjak, preteča. :)