
Naidju s vremena na vreme, ponekad i bez naročitog razloga. Dani kada ne pomaže ni lepa reč dobrog prijatelja, dan kada si bez volje, dan u kojem se ništa dobro ne može stvoriti. Potreba za samoćom, potreba za društvom, ćutanjem i pevanjem na sav glas, statično zurenje i razmišljanje o odlasku bilo gde. Ne možeš da spavaš, možeš da piješ, ali te mrzi da piješ sam a svi su ti suvišni..Jedino dobro je saznanje da će i taj dan nekako proći.
U busu se devojka svadja preko fona da se ne kaze Vukajlija nego Vujaklija za recnik... ocaj na njenom licu kad je shvatila da ne moze objasniti
Mokoš · 11. Maj 2011.