
"Moj poslednji dar čovečanstvu biće i njegovo najveće prokletstvo", reče Bog, nakrivi šajkaču i potegnu rakiju iz svog večno punog čokanja. Svetu ću dati okeane, reke i potoke bistre da se vode napiju, a Srbima daću kazan da u njemu ludu vodu prave. Raznosiće Srbi unučad moju po celom svetu i delit' svoju sreću sa drugima. Drugi deo svog naziva luda voda duguje svojoj prozirnosti, a prvi deo duševnom stanju svojih iskrenih ljubitelja.
Britanac: Evo poglavice još dvadeset sanduka ruma, k'o što smo se dogovorili.
Poglavica: Cenjen je tvoj beli narod vojniče, evo i pojaseva od dabrovog krzna kao što je obećano.
I tako proslavljaše dva naroda uspešnu trgovinu, al' ne imade mira Džordž Fišer, te ponudi poglavicu rakijom. Godinu dana kasnije...
Poglavica: Prestanite ljudi moji rakiju pit' što Srbin proklet donese nam lane, nema sreće u ludoj vodi toj.
Đorđe Šagić (Poteže još jedan cug): Indijanac jedan, šta on zna šta je sreća.
Štek je dobro sakriveno mesto. Varijacija ima bezbroj: recimo štek-ocene su „isključivo dobre ocene koje se čuvaju za ‘ne daj Bože' situacije, odnosno period kada pljušte kečevi“, piše jedna vukajlijašica. Tako će iskusni školarac prećutati roditeljima da je dobio peticu, a to će im saopštiti tek kada dobije i nekog keca – da bi ublažio negativni efekat.
Deutsche Welle · 29. April 2011.
+
Пита мајка морисона џима...