Trenutak kada pređeš zamišljenu granicu, posle koje ništa nije realno. Sediš, razmišljaš, imaš početnu postavku koja je uvek ispravna, baš kao i stvar za koju se prvo uhvatiš u radnji, znaš već da ćeš se na istu vratiti i sa njom kući otići, ali ne...Moraš da sjebeš, moraš da kreneš da posmatraš stvari iz više uglova, racionalizuješ i ulepšavaš, daješ im nove boje, koje realno uopšte ne postoje. Moraš da se usereš sebi u život.
- Gmaz, nasilnik i lažov, vidim ga sa njom, napravim scenu i popijem i šamar i napravi me ludom, ovo se dešava jednom, na tudjim greškama se uči, ali ne, ha, prošla sam ja i svoju školu!
- Tako je Miro, ne treba ti govedo, zvaćemo bata Glavu da ga ispresavija!
- Ali, ipak, plakao je pod prozorom, kuče ga je pocepalo i otišao je pokisao i jadan, zvao je par dana, naručivao pesme preko radija, a sećaš se kako smo se upoznali, pa kad mi je prislonio pištolj na čelo i rekao- bićeš moja, ili ničija, jao, još me trese žmarac!
:šljas:
- Saberi se devojko!
Štek je dobro sakriveno mesto. Varijacija ima bezbroj: recimo štek-ocene su „isključivo dobre ocene koje se čuvaju za ‘ne daj Bože' situacije, odnosno period kada pljušte kečevi“, piše jedna vukajlijašica. Tako će iskusni školarac prećutati roditeljima da je dobio peticu, a to će im saopštiti tek kada dobije i nekog keca – da bi ublažio negativni efekat.
Deutsche Welle · 29. April 2011.
фул ритард лолололо пљас
vi džast vent ful ritard man.
nerealan primer, dopadam vrrlo.
Može Srndać:)) +++