Prijava
   

Meni treba Vaša ljubav da me greje

- Evo cveća, a evo slatkiša! Udvaranja je dosta, pa šta kažete da se udate za mene?
- Pa ovaj, ne bih...
- Potrebni ste mi, gospo! Vaša ljubav treba da me greje.

Ili naroCki rečeno: daj šta daš. Desi se tako da nekom dosadi da čeka da se nešto desi, da se mrzne zimi u svom sobičku prekriven pocepanim ćebetom, da mu dosadi da bleji po parkovima i krovovima zgrada, da kreše lokalne raspaduše jer za bolje nema para i da krene u lov na koku koja ima lepu gajbu. Da l' su godine, da l' stara majka koja kuka za unučićima (a i ne može više da čisti za svojim (lenjim) sinom), da l' što je stisla nejebica, da l' nesposobnost ili nemogućnost da se zaradi pristojna količina novca, tek nešto se redovno jebati mora pa makar to bila raspuštenica sa sve detetom, udavača razgažena kao auto-put "Bratstvo jedinstvo" u vreme praznika ili blentava, ali razmažena mamina i tatina mezimica. I tako se primerak našeg goluba-blejača iz parka se silom životnih (ne)prilika pretvara u kobca-lovca. Da li je koka ili pile sa falinkom ili bez, konak se mora naći, pogotovo kad dođe zima i padne sneg, pahulje bele prekriju breg i kad zavlada tama... ovaj... moram da prestanem da slušam Radio Moravu dok pišem...

Kako je kao i u slučaju Mice udavače, jeftinije je platiti Internet za jedan mesec nego turu pića u nekom klubu, moderni lovci posežu za društvenim mrežama da bi ulovili svoj plen. Pikiraju devojke, a neretko i raspuštenice, odnosno sve one koje "imaju tužnu priču", ali obavezno sa stanom. I sve počinje jednim lajkom...

Posle sati i sati smaranja na četu, pokazanog razumevanja za njenu jedinstvenost, pokazaivanja ljubavi prema deci (njenoj ili tuđoj), pekinezerima, pudlicama i čivavama; iskazanog divljenja Marijani Mateus i Zorani Jovanović; hvaljenja njenih kulinarskih sposbonosti; potom pokazanog umeća u popravljanju kompjutera, slavina, menjanja osigurača; zajmljenja novca od ortaka za izlaske, stalnog dokazivanja da mu je potrebna njena ljubav da ga greje koje će konačno biti krunisano zalivanjem njenog božura, naš mladoženja... ovaj kobac je konačno ulovio plen - koku sa lepom gajbom.

I živeli su zauvek srećno... A'a, 'oće to!

Uskoro, naš kobac-lovac shvata da je on ustvari postao plen jer se sve teže nosi obavezama koje nosi zona braka. Deca, stalno zvocanje žene da je to njen stan (njena kuća) i da se ona za sve pita i odlučuje, tazbina koja proverava "da li ona bitanga i neradnik pazi na njihovu ćerku", ubija mu i ono malo optimizma i volje za životom. Kao i svaki lovac, očerupa po koje pile sa strane, ali kako vreme prolazi, njegova golubica, njegova paunica, njegovo pilence sve više liči na vranu koja mu oči vadi čak i kad se zadrži 10 minuta duže u marketu, jer je bio dugačak red pred kasom. Sve češće umesto sa društvom u kafani i kladionici ili na stadionu gleda serije sa ženom, gunđajući sebi u bradu jer je rospiji opet zagoreo ručak. I na kraju se sa setom priseća kako mu je ipak bilo lepo dok je ležao na kauču i bio ogrnut samo onim ćebetom. Nije ga previše grejalo, bio je često i gladan, al' ga bar nije bolela glava. A sad samo gleda u jednu tačku, dok mu se stalno jedna misao otima od usta...

Madam, ne treba mi Vaša ljubav! Imam ja svoje ćebe da me greje.

Komentari

dobre ti ove dve današnje defke. ova mi bolja.
+

Sjajno sklopljena prica od legendarne Sofronijeve recenice:D +

Био сам наслућивао да је Професор. Ваљана. +

Мало Проф, мало Бата Гуги, мало Чеги. Има ту сопственог виђења ситуације уз одређену дозу појзенизма и ренесансе. Лололо

e, a ladno sam hteo da napišem nešto tipa: el ovo opet neki mene imitira lolo
a u stilu Milana Kalinića: odlično odrađeno, totalno drugačiji stil na koji nismo navikli,, imaš tu energiju, upada Maca- e jes si se potrošxio jaran... dajem zeleno lolo