
Staro pravilo. Zagubi se neki predmet koji ti je bitan i nestane, kao da ga neko sklonio. I uporno tražiš i tražiš, ali k'o za inat. Nema. Digneš ruke, pomiriš se sa tim da je u zemlju propao i nestao za vjek i vjekov. A onda posle nekog vremena sasvim slučajno ti ili neko od ukućana, radeći nešto deseto, naletite na njega.
- Mužu, rešila ja da malo posredim po kući, uzela da očistim onaj trosed na rasklapanje, i pogodi šta sam našla!
- Da nije 100 evra?
- Ne. Pogađaj ponovo.
- Uf... Znam! Onaj moj omiljeni otvarač za pivo što sam kupio prošle godine u Guči! Ne zezaj da si ga našla?!
- Ne! Ovo! Ženske gaće! Nisu moje! Kazuj otkud ovo ovde, krvavicu ti jebem! Govori, dok još možeš, dok ti nisam oči iskopala i krenula koske da ti lomim!
- Uh, al' si ti neka! Šta toliko pizdiš kad vidiš da nema ništa u njima?
Štek je dobro sakriveno mesto. Varijacija ima bezbroj: recimo štek-ocene su „isključivo dobre ocene koje se čuvaju za ‘ne daj Bože' situacije, odnosno period kada pljušte kečevi“, piše jedna vukajlijašica. Tako će iskusni školarac prećutati roditeljima da je dobio peticu, a to će im saopštiti tek kada dobije i nekog keca – da bi ublažio negativni efekat.
Deutsche Welle · 29. April 2011.
Fino, kvalitetno, doterano i vrlo životno! +++
Odlična +
e bas to!