
Prinudno najvrednija osoba u kući. Mora, mučenik, šta će, jer kad treba nekome uvaliti posao, naravno da se svi izvlače i potežu raznorazne argumente. A ovaj je nenadjebiv, gotovo ga je nemoguće oboriti.
- E, aj’ skokni čas u prodavnicu.
- Što ja? Pa, keva tebe poslala.
- Jes’, ali ne da me mrzi...
- Kakav si ti to burazer? Ja sam tek došao iz škole, keva me odma’ upregla da sredim sobu, a i ćaletu sam pomagao ugalj da utovari. Idi malo ti!
- Jeste, ali ti si najmlađi.
- Pa?
- Ako ne odeš ti, premlatiću te.
- Jao, gde će ti duša?
Štek je dobro sakriveno mesto. Varijacija ima bezbroj: recimo štek-ocene su „isključivo dobre ocene koje se čuvaju za ‘ne daj Bože' situacije, odnosno period kada pljušte kečevi“, piše jedna vukajlijašica. Tako će iskusni školarac prećutati roditeljima da je dobio peticu, a to će im saopštiti tek kada dobije i nekog keca – da bi ublažio negativni efekat.
Deutsche Welle · 29. April 2011.
to je super ako mlađi 'oće da ode!!! +++
Evo ti + iako nije tačno.
Znaš kako, majav, u mom (a čini mi se i tvom) kraju čim je neko prinudno vredan, teši se sa "Najmlađi sam" makar imao i 80 godina. Tako i ja, kad me žena i/ili dete pošalju u prodavnicu, treći put tog dana...
+ i za komentar.
JBG, Aleksinac :)
U, bre, pa nisam znala.....da izomiljavam iz lokalpatriotske solidarnosti!!