Prijava
  1.    

    Neko je skočio sa Brankovog mosta

    Vrtložna struja u glavi. Ljuljanje u polumagli. Zvižduk u ušima. Poznate pijane propalice sklupčane u ćoškovima ulica. Mokre patike i blatnjave nogavice. Neuredna kosa. Sene oko napregnutih veđa, belo u zenicama, belo usred najcrnje noći od začeća.
    Živeti je najbolja stvar u univerzumu. Ali on nikad nije umeo sa najboljim stvarima. Mnogi se rode da budu osrednji i najgori, a to se teško nosi.
    Poslednji korak ka tački koja sužava prostor. Leteti je odista lako umirući.
    Za padajućim ne vape zvezde, samo ga nežno ušuškaju u svoje daljine.
    I dok se miris krvi i rasparčanog mesa meša sa Beogradskim smogom, za njega je to sloboda koju i smrt prezire.

    A onda neka tamo naizgled srećna devojka, pijući čaj od lipe i sitno se kikoćući s majkom u nekim bezazlenim satima, čuje slučajno rečenicu na vestima Neko je skočio sa Brankovog mosta.