Vrtložna struja u glavi. Ljuljanje u polumagli. Zvižduk u ušima. Poznate pijane propalice sklupčane u ćoškovima ulica. Mokre patike i blatnjave nogavice. Neuredna kosa. Sene oko napregnutih veđa, belo u zenicama, belo usred najcrnje noći od začeća.
Živeti je najbolja stvar u univerzumu. Ali on nikad nije umeo sa najboljim stvarima. Mnogi se rode da budu osrednji i najgori, a to se teško nosi.
Poslednji korak ka tački koja sužava prostor. Leteti je odista lako umirući.
Za padajućim ne vape zvezde, samo ga nežno ušuškaju u svoje daljine.
I dok se miris krvi i rasparčanog mesa meša sa Beogradskim smogom, za njega je to sloboda koju i smrt prezire.
A onda neka tamo naizgled srećna devojka, pijući čaj od lipe i sitno se kikoćući s majkom u nekim bezazlenim satima, čuje slučajno rečenicu na vestima Neko je skočio sa Brankovog mosta.