
Njega ili nju srećemo uvek u kraju, ulazimo u isti autobus, onomad se šišala pre nas u lokalnom frizeraju, a on je uplaćivao tiket u istoj kladionici. Naravno, kupujemo u istom Maksiju. Ne poznajemo se i nemamo nameru da se upoznamo, ali se uvek pogledamo nekako blagonaklono kao da se znamo sto godina. Skloniji teorijama zavere misle da je nepoznati komšija zapravo udbaš i da služba ne miruje.
Štek je dobro sakriveno mesto. Varijacija ima bezbroj: recimo štek-ocene su „isključivo dobre ocene koje se čuvaju za ‘ne daj Bože' situacije, odnosno period kada pljušte kečevi“, piše jedna vukajlijašica. Tako će iskusni školarac prećutati roditeljima da je dobio peticu, a to će im saopštiti tek kada dobije i nekog keca – da bi ublažio negativni efekat.
Deutsche Welle · 29. April 2011.
+
Nažalost, svi mi kupujemo u Maxi... nema ni jedna druga prodavnica.
I, umjesto pravog pozdrava, dok se gledate u oči očekujući pravi pozdrav, neznatno klimneš glavom i pomjeriš usne kao da bi da kažeš nešto, a zapravo ne izgovoriš ništa. Obostrani pozdrav koji se nikad nije desio.
Naravno da je udbaš :))
"služba ne miruje" pobedio :D +
i ja ima par udbaša, ali sam siguran da ima i nekoliko njih koji rade za CIA, KGB i MOSAD
+++
Ja imam jednog nepojmljivo debelog udbaša kojeg ne srećem samo u komšiluku nego po celom gradu. Taj se pravi da me uopšte ne primećuje, a zapravo me uhodi...