Neprilagođen

Bijaše to nekad davno, u ljeto, po obroncima brdovitih dijelova južne Evrope...

Sunčevi zraci prelamaše se preko njegovog znojavog, neobrijanog lica. Došao je kao putnik u nepoznate krajeve, tražeć' sreću, hljeb, ili ko zna šta već. Duga, sjeda kosa padala mu je niz leđa. Ostario od putovanja, tražio je mjesto da se smiri, mjesto, koje će da zove domom. Spustio je svoj izderani zeleni ranac na zemlju, i sjeo da odmori.

Selo u koje je došao bijaše zaista lijepo. Svugdje prelijepe građevine, zelena trava, drveće, ma milina pogledati. Igrališta skoro na svakom ćošku, djeca da se igraju. Sve je bilo gotovo savršeno na prvi pogled. Radostan zbog te činjenice, ustao je da prošeta.

Međutim, primjetio je da su ljudi u ovom selu čudni. Nose nekakvu čudnu odjeću. Bezbojnu, bezdušnu. Gotovo da nije bilo života u tim bojama. Potpuno različito od veselih boja koje su se poigravale na njegovoj odjeći. Pogledao je još jednom i zapitao se, kako je moguće da tako lijepo selo ima tako čudne stanovnike. Činilo se da je svaki od njih izgubio smisao za uživanjem. Samo su brzo i čudno hodali.

Ugledao je neku praznu kućicu, straćaru, u kojoj nije bilo nikoga. Odlučio je da se smjesti tu. Nije bio neki veliki prostor, tri sa tri. Njemu je to bilo sasvim dovoljno. Ispred kućice česma, ma divota jedna. Bacio je ranac u kućicu, i izašao da se umije. Jedan mladi par upravo prolažaše tuda sa dvoje male djece. On ih veselo pozdravi. Samo su prošli, ne primjećujući ga. Razočaran činjenicom da su ljudi takvi, odlučio je da nešto promjeni. Svi njegovi napori pali su u vodu. Ljudi su ga jednostavno ignorisali, pravili su se da nije tu. Cijelog tog ljeta. I te jeseni...

On nije odustajao. Trudio se na sve moguće načine da postigne svoj cilj. Bar da izmami nekom osmjeh. Da učini nekom dan boljim. Umjesto toga, sve što je dobio bilo je ignorisanje. Jednog jutra neka djeca su počela da ga ismijavaju. Da ga gađaju kamenicama. Samo zato što je drugačiji. Stajao je pred njima ne pomjerajući se. Pustio je da ga kamenje pogađa, ne bi li taj bol poništio onaj drugi, veći bol. Bol nemogućnosti da se išta promjeni.

Stigla je i zima. Nije mogao više to da podnese. Shvatio je da je njegov trud bio uzaludan. Zatvorio se u kućicu, ne napuštajući je. Sva njegova putovanja pala su u vodu. Da, našao je dom, ali to nije bio dom o kojem je sanjao. A bio je star da krene na još jedno putovanje...

Našli su ga smrznutog te zime. Palio je nekakve papire da se ugrije. Tek su kasnije shvatili da su ti papiri bili nekakvi stari novci, koji bi danas bili neprocjenljivi. "Spalio pare, koja budala" govorili su. Nisu shvatali da je sa svakom novčanicom zapravo otplaćivao još po jedan minut od Smrti, čija je oštra kosa visila nad njegovom glavom. Niko nije znao njegovu priču, ni ko je, ni odakle je. Tek se jedna starija žena sjetila mladog djeteta sa zelenim rancem koji je davno otišao u svijet. Za srećom, hljebom ili čime li već...