Ali mama, ja želim da budem drugačiji. Ne želim kad izvuku moju esenciju iz mene da završim u nekoj okrugloj ili plastičnoj posudi, a kasnije u kantama i ko zna gdje. Želim da putujem, ne želim da budem samo ispušeni pikavac, ćik, filter, kako nas ko zove. Hoću da vidim svijet.
Sine, ne budali. Znaš i sam kakva nam je sudbina. Kako je naše divne biljke pokorio imperijalistički Marlboro, prvo nas upakuju, razbiju nam zonu konfora, ograniče nas u jedinstven oblik i onda nas unište. Ubiju našu egzistenciju. Pomiri se sa tim, nisi ni prvi ni zadnji sa snovima i to je sva priča.
Ja ću biti drugačiji mama, vidjećeš. Čitav svijet će pamtiti opušak koji je pobjegao i oslobodio se okova rutine.
Par godina poslije
Mama, kakvo je ovo mračno mjesto? gdje smo mi to. Zar je sve crno, zar nema izlaza. Otkad smo mi postali takvi pesimisti. Mama, uvijek sam ti pričao kako želim pobjeći. Pomozi mi mama.
Sine, vidjećeš svjetlo. Nemoj mu se radovati. To svjetlo nije simbol života, već kraja. Kada vidiš svjetlo i osjetiš da napuštaš ovu crninu, to će ti biti kraj tvog skromnog i neostvarenog života.
Bojim se mama.
Znam sine.
Marko je vadio poslednju cigaretu iz svoje kutije Marlboro tač šestice. Taman se spremio da je zapali ali mu je pažnju privuklo nešto napolju. Bila je to nezapamćena oluja. Bujica je tekla ulicom, sjevalo je kao na pres konferenciji kada foto-reporteri upere bliceve u Aleksandra Vučića. Povuče dva dima i nikad jači grom ne potrese njegov život. Preplaši se i baci pljugu na ulicu.
I dalje živu cigaretu nosila je bujica, ko zna gdje. Nije završila u piksli, niti u kanti za smeće. Putovao je, riječni turizam valjda.
U djeliću sekunde dok kiša nije ugasila njegovu žarku i dok dim nije sasvim nestao čulo se samo: "Mama uspio sam, nisam kao svi, putovaću", ali mama mu je bila mrtva i ispušena, kao i on... samo što to u tom trenutku nije shvatio.
