U svakom društvu postoji. Društvo koje voli da se zabavlja, izlazi, popije, bleji do kasno u noć uvek sadrži makar jednog ortaka koji je malo odgovorniji i daje prednost svojim obavezama (škola, fakultet, posao). Kada vas u sitne jutarnje sate pozove majka uspaničenim glasom da vas pita gde ste i sa kim ste, na prvom mestu i naročito izražajno izgovarate njegovo ime kako biste je uverili da je sve ok, odnosno kako vas više ne bi smarala.
Subota uveče, već dobrano načeta i nedelja, zvoni vam telefon, i vidite da vas zove mama:
-Nebojša sine, gde se nalaziš??? Već je 3 sata, kada ćeš kući?
-Evo mama, još malo pa ću da krenem.
-Ajde više, stvarno nema smisla. Ko zna šta radiš! Sa kim si uopšte?
-Ma tu smo svi, DEJAN, Janko, Sale, Sanja, Milica...
-Aha, ok onda, nemoj dugo.
-Ćao mama!
Štek je dobro sakriveno mesto. Varijacija ima bezbroj: recimo štek-ocene su „isključivo dobre ocene koje se čuvaju za ‘ne daj Bože' situacije, odnosno period kada pljušte kečevi“, piše jedna vukajlijašica. Tako će iskusni školarac prećutati roditeljima da je dobio peticu, a to će im saopštiti tek kada dobije i nekog keca – da bi ublažio negativni efekat.
Deutsche Welle · 29. April 2011.
da,da,svi imamo po jednog +
Bravo, Alila, omiljena definicija za mene!