Ostajte ovdje

Šantićeva pesma napisana krajem XIX veka, aktuelna do današnjih dana. Decenijama, jedini argument države da spreči odliv stanovništva iz matice. Kad malo razmisliš, očigledno da nije bilo dobro pod Turcima, ni u Kraljevini, ni u komunizmu, ni u socijalizmu, a ni sada, u ''demokratiji'' nije ništa bolje. Kad svi ekonomski i politički instrumenti zakažu, vlast 'vata na sentimentalnost i na ''Nema raja bez rodnoga kraja''. Ali, ta knjiga je davno pročitana...

:na šalteru za izdavanje pasoša:

- A što će tebi, sinko, novi pasoš?
- Traže u Južnoj Africi radnike na građevini, viza se dobija lagano, pa rekoh...
- Ajde, bre, dečko, pa ti misliš da je tamo mek sira? Vidim, nostrifikovao si diplomu ETF-a, a ovamo bi da mešaš malter čamugama?
- Pa jeste, ali dreždim na birou već 3 godine, niko me ne zove ni za posao elektro-montera, a ja, evo, već gazim tridesetu, živim sa roditeljima, baba mi daje za cigare...
- Pa dobro, valjda imaš neku vezu u opštini ili ministarstvu, bogamu?
- Eto, nemam. A i muka mi je od stručnjaka preko veze i političke pripadnosti. Idem negde gde će se ceniti znanje i rad.
- Vidim, učen si čovek. Ti, naravno, znaš onu: ''Sunce tuđeg neba, neće vas grijat ko što ovo grije, grki su tamo zalogaji hljeba...''
- Drži, bre, ove slike i uplatnice i ne jedi govna, matori.
МБМиле Бубрег · 29. okt 2012.
Komentari · 35
SS

Ta pesma je upućena muslimanima, a većina Srba nema pojma o tome i kune se u tu pesmu i misli da je upućena Srbima, kao budućim gastarbajterima. Kad bi znali na koga je Šantić mislio, ne bi u svakoj prilici recitovali ovo i još bi ga nazivali izdajnikom, takvi smo mi...

KI

Samo da naopomen moda koji me je banovao (pronace se)
Jeri ok, da me sad banujes, a kad sam pitao da mi se obrisu 3 defke, "nisi modovo"
Kad treba banovati, svi moduju. Lepi pozdravi.

NA

Ja sam odlazila i vratila se. Znaci da sam budala, pa s tim u vezi i treba da ostanem ovdje.

ЛТ

Šantić je onaj tipični Mostarac, stalno nešto kuka kako je život sranje, kako je tamo loše a ovde su i ljubav i radost i sreća, ima neki 'i česnicu baka sprema' tempo života i skoro sve stvari koje je pisao su nešto povezane sa porodicom, sa rodoljubljem al jebiga to je u jednu ruku i posljedica vremena a i prostora u kojem je živio.
Postoji jedna dobra priča čija radnja počinje u kafani. Zapili se Aleksa Šantić i Jovan Dučić, raspalio je Šantić priču o ženi koju je sretao u gradu, svidjela mu se, ma kurac svidjela - očarala ga čitavog. Povjerava se on Dučiću, ovaj pije lozovaču i samo ga sluša, da bi na kraju izvuko iz Šantića ime i prezime te djevojke, i obeća mu da će pokušati nekako da ih spoji.
Prolaze dani, ne javlja se Dučić, Aleksa sjedi pored kamina i piše rodoljubivu poeziju, moli ljude da ostave sunce tuđeg neba i da se vrate nazad, kad u tom trenutku neko pokuca na vrata, ovaj brže bolje skoči, otrča pred ogledalo i poče se lickati i razmišljati kako da joj se obrati, kako da započne priču, kako da je zavede.
On je uvjeren da mu ta ljupka seljančica kuca na vrata jer jebiga, ako neko može da ubijedi čovjeka u nešto, to je onda Jovan Dučić, diplomatska gromada tadašnjice.
Dotrča Šantić do vrata, udahnu duboko, zauze čvrst stav, nabaci osmijeh i otvori vrata, kad ono pred vratima ni manje ni više nego Dučić.
- Jovane... ja... ja sam očekivao Nju... ali ajde, ajde uđi, da popijemo nešto.
- E hvala ti na ponudi buraz, ne bih ulazio jer imam posla nekog ozbiljnog. Došao sam samo da ti kažem za onu tvoju da je ne muvaš bezveze, jer se stvarno loše jebe. Živio!

BR

Ne znam na šta je mislio stog, ali Šantić je vanvremenski i nadnacionalni pesnik. Jedan od dvojice koje znam, a drugi je Meša, kojima nikad nije bila bitna nacija i vera. Ova pesma govori o jedinstvu i rodu, o krvi koja nam je zajednička, o potrebi da budemo svoji na svome. Veliki je Aleksa, veći od neba.

MN

Ne znam da li se odnosi na to, ali kada su oslobađani južni krajevi Srbije u pred kraj XIX veka muslimansko stanovništvo ih je masovno napuštalo i bežalo na teritorije pod turskom (muslimanskom) vlašću. Isto važi i za Bugarsku i Grčku.

РД
Citat:Šantić je onaj tipični Mostarac, stalno nešto kuka kako je život sranje, kako je tamo loše a ovde su i ljubav i radost i sreća, ima neki 'i česnicu baka sprema' tempo života i skoro sve stvari koje je pisao su nešto povezane sa porodicom, sa rodoljubljem al jebiga to je u jednu ruku i posljedica vremena a i prostora u kojem je živio.
Postoji jedna dobra priča čija radnja počinje u kafani. Zapili se Aleksa Šantić i Jovan Dučić, raspalio je Šantić priču o ženi koju je sretao u gradu, svidjela mu se, ma kurac svidjela - očarala ga čitavog. Povjerava se on Dučiću, ovaj pije lozovaču i samo ga sluša, da bi na kraju izvuko iz Šantića ime i prezime te djevojke, i obeća mu da će pokušati nekako da ih spoji.
Prolaze dani, ne javlja se Dučić, Aleksa sjedi pored kamina i piše rodoljubivu poeziju, moli ljude da ostave sunce tuđeg neba i da se vrate nazad, kad u tom trenutku neko pokuca na vrata, ovaj brže bolje skoči, otrča pred ogledalo i poče se lickati i razmišljati kako da joj se obrati, kako da započne priču, kako da je zavede.
On je uvjeren da mu ta ljupka seljančica kuca na vrata jer jebiga, ako neko može da ubijedi čovjeka u nešto, to je onda Jovan Dučić, diplomatska gromada tadašnjice.
Dotrča Šantić do vrata, udahnu duboko, zauze čvrst stav, nabaci osmijeh i otvori vrata, kad ono pred vratima ni manje ni više nego Dučić.
- Jovane... ja... ja sam očekivao Nju... ali ajde, ajde uđi, da popijemo nešto.
- E hvala ti na ponudi buraz, ne bih ulazio jer imam posla nekog ozbiljnog. Došao sam samo da ti kažem za onu tvoju da je ne muvaš bezveze, jer se stvarno loše jebe. Živio!

što ti lijepo radi mašta. plus i omiljeno.

TU

Ajmo rifresh modovi, znam da imate manjak ljudstva, ali uchinite taj napor i chekirajte josh, ne plashite se pls

DU

Hmhm, odlična defka, mora da ide *
Šta ja znam, prvo sam bio u fazonu da odlazak nema alternativu, ali sam bio zelen i puko silne pare za to, pa sam odlučio da neko vreme ostanem, sada sam opet u fazonu da idem, ali svakako bez zaletanja...

Prijavi se da bi komentarisao.