
Bolest. Da, komotno se može nazvati bolešću. Ukratko, peripatetici su bili Aristotelovi učenici čije se učenje bukvalno obavljalo u hodu. Završi se predavanja, a oni prešli 8 kilometara jbt.
Telefonski peripatetik ne može sedeti i pričati na telefon, taman mu obe noge bile polomljene, nekako će se vući po podu ne bi li se kretao. Oboleli od peripatetičnog telefoniranja prelaze po 15km dnevno, neki i preko 20 ako ih baaš riba smara da pričaju.
....i onda ga ja tu udarim i ostalo je istorija. E izvini, izgleda da sam se jebeno izgubio, pošto pričamo već 2 sata a ja sam pre oko sat i 50 min izašao iz kuće, ne znam kako i ne znam što. U jebenom sam šorcu a januar je, moram da prekinem da upalim gps, nije mi poznat ovaj deo grada oupšte, čujemo se posle, ćććć.
Štek je dobro sakriveno mesto. Varijacija ima bezbroj: recimo štek-ocene su „isključivo dobre ocene koje se čuvaju za ‘ne daj Bože' situacije, odnosno period kada pljušte kečevi“, piše jedna vukajlijašica. Tako će iskusni školarac prećutati roditeljima da je dobio peticu, a to će im saopštiti tek kada dobije i nekog keca – da bi ublažio negativni efekat.
Deutsche Welle · 29. April 2011.
znam nekoliko takvih +++
bravo *
al' sam se prepoznao... žešće mrzim telefonske razgovore i uvek nešto radim usput, najčešće crtam nebuloze i fantastična bića po glasu sagovornika :D a često i šetam, hehehe