Prijava
   

Pero Mijajlov

Prezime Rašovica bijaše poznato vazda u Crnu Goru iz sela Fundina, inače poznato po tome što su sjebali Turke davno, ali baš! Ugazili ih prebrutalno! E, tu se rodio Pero Mijajlov.

Od malena se viđe da je Pero prezgodan lik, ali ono baš prezgodan! Kad je iša u školu djevojčice su mu radile domaći svaki dan i davale pare za užinu, znači toliko je bio presladak, majka mu je pricala da će da ide u manekene, ali đe Rašovic da bude maneken?! Peškuljan Miajlo to nikako nije dava, a Pera realno bolio kurac. Bio prezgodan mišljase sve dokle ima takvo lice sve će bit u redu.

Dođe ta neka srednja, neki pubertet, svi sad mišljase biće tu bubuljice, đavoli, uništice se lice Perovo, ali ne druže, on nekako jos ljepši postade! Znaći, srednja pakao pakleni! Pričalo se da u Rašovica se nije rađalo takvoga jebača! Svaku noć druga. Svaka se lijepila za njega. Bila je neka nasavnica poluđela za njim, pa je jadni Miajlo mora da uskače da mu kaže: "Jesi u goru udario sine? Ne možes da uništavaš ljudima brak i posa!", a Pera realno bolio kurac ka i vazda.

I tako, pojeba je što se može pojebat, ali kako to obično biva kad si neđe dobar jako, ova druga strana ispašta. Naime, Pero nije učio nikako, i pane treći razred srednje. Obali ga jedna nastavnica što nije htio da je isklepinja i to Petra. Tu baš ono udari mu u psihu. Neka depresija ga ufati, nije želio u školu vise da ide, no fino natrag u Fundinu i ne izlazi iz kuće. Tu se zabrine selo za njega. Kako najljepši Rašovic bez škole? Muka, bruka! Te što ce Miajlo kukavac, idi zidaj, idi radi, idi kod nastavnika, da'ko ga vrate.

Poslije nekog vremena, odluče da ga ubače na vanredno, da Miajlo odradi koje kupatilo, izida nešto, samo da se Petar pojavi pred komisiju i reče koju riječ i pustiće ga. Znači, Miajlo to podmaza. To baš sve lagano. Ali! Petar ka petar... Na dan polaganja uzima đedovu frulu za pas i zaputi se put škole. Na putu sreće neku đevojku. Jebe je na brzinu i produžuje dalje. Dolazi pred komisiju i ovi mu vele kao "Rašovicu, ajde ti sad da vidimo što si naučio?", a Petar ni pet ni šes', nego fino vadi frulu, staje pred njih i veli "Ja sam ođe doša da sviram!". Počinje da svira nešto! Ahahahahahah! Kakav pakao živi!

Ovi u čudo! "Što je ova muka! Što se radi ovo ođe? Sprda li se neko sa nama?!" Zove ovaj jedan professor Miajla. Veli mu: "Ovaj mali ti se pomamio totalno!", ali Miajlo prekumi da ga pušte nekako, te ovi popuštiše, i eto, završi Petar nekako školu. Završi se i ta muka nekako, ali što će sad Pele dragi? Što da radi sad u život? Ali, ka što biva to u život, obično se bitne stvari dešavaju u san, te Petar jednu noć sanja opet onu đedovu frulu.

Sanja je nešto kako mu đed sa frulom dolazi i veli: "Petre, ovamo gore nema ovih ljekova, pa ti provjeri ima li ih dolje. Ako ih ima dobaci mi ih." I Petar taman da počne da traži, probudi se, i kad se probudi viđe da je sav u znoj nekakvi ledni. To mu je bio znak!

Sjutri dan uzima frulu. Bježi od kuće i kreće na putovanje. Silazi dolje u Podgoricu na stanicu. Imade neki dinar kod sebe i veli ovome što vozi autobus: "Vozi me dokle možes za ovo.". te ga ovaj pogleda i reče: "Druže, idi kupi kartu," ali to Petar ne šće da čuje, no mu odsvira nešto na frulu, a ovaj vozać samo da prestane rece mu: "Aj ulazi. Vozim te, samo prestani molim te." Ovaj sav srećan uđe, sjede pored neke male i sa njom u priču. Čuo sam da je jeba u autobus, ali to sad nezz koliko je tačno, mada znajuci Petra sve je moguće.

Kad ga je izvoza ovaj sa autobusom, silazi neđe u Pipere. Dotle je ima para. Sad petar nikad nije bio u Pipere, ali mišljaše: "Sigurno je sudbina što sam ođe doša." Uze onu frulu i opet poče da svira. Svira on pola sata, ono nista. Svira još pola sata, ono baš opet ništa. "Što je ova muka?" pita se on: "Aj još jedanput da sviram. Možda treća sreća." Kad on poče, kad odjednom, dva metka prozujaše pored njega. Ovaj ne znade što bi, samo se bači ulijevo, kad ono opet još dva metka. Ovaj kukavac zajauka: "Što je muka?! Druže! Ko puca?!" Kad ovamo samo čuje glas nekoga: "A ŠTO SVIRAŠ TO, JADAN! ZNAŠ LI DA SJUTRA MORAM NA RABOTU RAK TE RAZIO?!", te se tu Petar pridrža, i izvinu se čoeku sa prozora. Ovaj kad ga viđe koliko je lijep, zamalo ga šok ne strefi, te se samo povuče u kuću. Petar tu malo šokiran svime ovime pomisli da nije možda sudbina da se probije na scenu sa frulom i u tom trenutku dokle to razmišljaše udari ga pijani taksista.

Tuga, nevjerica. Petar sav izlomljen, kukavac crni. Faca nagrđena, pakao pakleni.
Budi se u bolnicu. Ne zna đe je. Ne zna što je. Kukavac crni...

Pored njega majka spava, te je on rgnu i veli joj: "Alo! Što je ovo? Đe sam?!", ova se probudi pa se ozari: "O, sine moj! Sunce majkino! Sreco majkina! MIAJLO! MIAJLO, DOĐI OVAMO JADAN NE BIO! PETAR SE PROBUDIO!" Te uđe mu i otac, tu svi oko njega srećni, presrećni, te mu ispričaše što je bilo. Udario ga neki ajvan, slomio ga baš, i što je najteže, bilo da mu saopšte, lice mu nagrdio. Ali, na svačije iznenađenje, Petar ne bijaše šokiran, nego samo reče: "Hodevardi divlji paša, strašnom vojskom Kuče hara! Ilikova kula Raša, hoće Turčin da obara. Lete tuci niz orluje, Goga Rašov zaždi kulu, bježi paša jadikuje, ucvijeli mnogu bulu. Turske vojske poglavari u toj kuli izgorješe, ovakvi su za njih dari, neka Turci manje griješe!"

Komentari

jebo te ivo andrić u kurac, omiljeno