Čovjek od nekih 45-60 godina smežuranog, tačnije grubog lica, sa očima na pola koplja.
Prekrštene noge, lakat jedne ruke na gornjem koljenu, a u ruci stoji cigareta koja gori jako sporo, isto kao što su njegovi pokreti spori.
On ima sve brige svijeta, ali nema nijednu brigu ipak...
Svakodnevno je tu od 6 popodne pa dok konobarica ne krene u treću smjenu po automobilima.
Ima ženu, ili je bar imao, ne sjeća se ni sam, možda ga kući čeka majka, ima posao ili nema, ko će ga znati... Djeca ga i ne gledaju, kod tetke su ili su već stasali za život pa ih boli patka što im ćale proćerdava život.
On ne zna gdje će, ta prčvarica mu je sve što ima. Tu dođe, popije desetak zidara, popriča sa konobaricom, izjada joj se jer tu jelte niko drugi i ne ulazi osim njih dvoje i dostavljači piva kad moraju.
Živi tako što se ujutru probudi u 7, ide pred prodavnicu, tamo pije i onda ide na glavno odredište - u svoju voljenu prčvaru, gdje počiva u miru do kraja radnog vremena.
Nije mu dobro, to se vidi i na prvi pogled, on je samo razočaran u sve i svašta, samo ga još boca nije izdala, mada i ona će jer će da se poskupi.
Gledajući njega, gledajući njegov zatupljeni osjećaj za prostor i za sve okolo stiče se utisak da je on na nekom drugom mjestu, da je u nirvani i da ga boli patka za sve ostalo osim za tu bočicu koja mu ublažava sve moguće probleme.
Mrak je, 12 sati, sad će kući, poješće ono pasulja što je ostalo od danas, a sjutra ga čeka novi dan.
