Prijava
  1.    

    Plakanja po reality show-ovima.

    Jedna dosta masovna pojava, koja je jako nelogicna i neobjasnjiva.

    Naime, ljudi (ucesnici) se znaju dvadesetak dana, od kojiih prvih deset dana medjusobno nisu ni komunicirali. Ipak, kada jedan od takmicara treba da izadje iz te zatvorene zajednice, koja ce i sama prestati da postoji nekih desetak dana posle toga, ostali ucesnici placu.

    Zasto je to nelogicno i neobjasnjivo: ucesnici koji su ostali imaju vise sanse da pobede (znaci treba da se raduju); ostaje im vise hrane; manje ljudi stoji ujutru u redu za kupatilo; ti isti ucesnici dvadeset dana pre toga nisu videli svoje porodice i najbolje prijatelje, i uopste ih i ne spominju (a kamoli placu za njima), ali za novostecenim poznanicima se liju suze i kunu pravila show-a koja nalazu da se periodicno izbacuju takmicari. A STO JE NAJLUDJE U CELOJ SITUACIJI: ti koji placu, kunu i cupaju kosu, su svojim glasovima u potpunosti ili delimicno doprineli izbacivanju nekog ucesnika. A kad se zavrsi taj reality show, ti koji su plakali jedni za drugima se na "slobodi" niti vidjaju niti se spominju medjusobno. Skroz ludo.

    Sto kaze inspektor Besevic iz filma "Crni bombarder":

    Mladi ljudi, zdravi, al' ludi bre, majke im ga nabijem...