
Ljudi koji svojoj deci ne znaju da kažu NE. Na prvu suzicu iz tog maleckog, slatkog oka su zbareni do te mere da se raspadaju i onda- kupe igračku, trotinet, bicikl, računar, sve što mali vrag zatraži. A onda shvate da im je novčanik prilično tanak, malo čudoviste razmaženo i prihvate se, k'o svi normalni ljudi batine, pa "leče" ono što su sami prouzrokovali. Postoje i oni koji nikad neće shvatiti, a postoje i oni koji se prave da padaju na suze da bi se pokazali kao sažaljivi, brižni i požrtvovani roditelji u tom "svetu odraslih" gde su materijalna dobra često važnija od morala.
Sin: Maamice, vidi kako je lep ovaj džiiip!
Majka: Već imaš takvih deset...
Sin: Alii maama, ja hoću ovaj!
Majka: Pobogu, dete, pa već imaš takav, sličan, ako ne i isti, a i mama nema para da troši na gluposti.
Sin: Ali niije glupoost, šmrc, kmee...
Majka: Pa nemoj da plačeš, ljubavi, ajde kupiće majka, samo nemoj plakati.
Sin (u trenutku prestaje da kmeči, nabacuje zadovoljan izraz lica): Mamice, ja te volim!
------------------------------------------------------------------------------------------------
Majka koja se nije prihvatila batine na vreme: Rekla sam ti da biraš između letovanja i novog mobilnog telefona! Bila si na moru, šta sad hoceš?
Ćerka tinejdžerka (ulizivački): Ali mamii, kako ne shvataš da mi je potreban telefon, znaš ovaj moj je sad totalno auut. Moliim te!
Majka: Slušaj, mislim da si dovoljno odrasla da shvatiš da nismo u finansijskoj situaciji da priuštimo sve tvoje hirove.
Ćerka (suze u očima): Znaam, ali valjda sam tii ja najbitnija, uostalom ti pušiš i trošiš gomilu para na cigarete, kad bi prestala mogli bi da ušedimo taman za foon!
Majka: Ajde, kupiću ti telefon, okani me se više!!
-------------------------------------------------------------------------------------------------
Otac (hvali se): Tražila mi ona moja šmizla računar i ja sve prvo kao neću da joj kupim, a ona jadnica plakala 3 dana i ja, šta ću...
Neko normalan: Nisi valjda kupio?
Otac: Pa šta ću, jedinica, kako da joj ne kupim, svi imaju samo ona da nema, ne može to tako, ipak je ona moje dete, moja krv...
Varijanta nepisanog pravila - para na paru ide. Ako frajer ima dosta ribica pored sebe, imaće ih još više.
Ideja je u iskonskoj težnji za alfa-mužjakom, nedodirljivim bajom koji jede sve ostale mužjake, a jebe sve ženke u vidokrugu. Pošto je najjači, rasterao je sve konkurente i dao sebi pravo na sve ženke. A kao najsnažniji, obećava i najzdravije potomstvo, to je ta psihologija još od praistorije.
A danas? Tu je taj instinkt, ali i neobuzdana ženska znatiželja: "Hmm...pitam se šta li sve one vide u njemu?" - Pa ništa...'legle' su jer su se isto to pitale. Najluđe u svemu tome je što baja čak i ne mora da ima nikakav kvalitet, dovoljno je da mu se posreći u početku i eto radoznalih ribica kol'ko hoćeš...
It's good to be a man:)
„riba-sam-pa-štako-sam-riba-sam-pa-šta“ je naziv za osećanje koje obuzima devojku neobuzdanog parališućeg seksipila, u trenucima kada, nezainteresovano prolazeći ulicom, izaziva nekontrolisane padove vilica, kolaps u saobraćaju i opšti prekid svake ulične radnje, paničnino urlikanje žena koje nabacuju kese na glave svojih muževa, i iznenadan glasan zvuk melodije Down in Mexico koji dolazi ni od kuda...; tektonsko dejstvo njene pojave se polagano stišava tek kada podigne ruku ne bi li dozvala taksi, a zaustavi se bilo koji prvi automobil iz kog izlete išutirani starci, žene i deca, pokupi je, i odvede u nepoznatom pravcu, uz glasno proklizavanje guma.
После "Да ли постоји живот на другим планетама?" највећа мистерија модерног доба.
Када неко креира групу, постави слике и онда чланови те групе коментаришу те исте слике.
Баја Мали Книнџа, слика са омота од ЦД-а
А:najjaci je
Б:ne lupajte lik je bolid.....
В:ti si bolid
А:mama ti bolid....
Г:BAJA KING!!!!
Д:Sa Bajom svi treba da se ponosimo!!!
Сличице које стоје крај пута, рекламирају нешто, углавном женски веш, и то баш на највећим кривинама, а самим тим претходе сликама разбијених глава које означавају ту деоницу пута веома опасном!
Ili:
Konstatacija koliko su razvijene zenlje u bilo kom smislu otišle daleko u odnosu na Srbiju/Balkan.
- Jebote, Nots Kaunti osnovan 1852.e...brate, mi smo se tad još s Turci klali, a oni u najveće pičili FA kup.
Duplo zlo. Katastrofalna kombinacija. Izbegavaj ovo kako znaš i umeš. Mešavina naravi šalteruše pre popijene jutarnje kafe i ispušene četiri pljuge i psihičkog stanja Pavla Vujisića kada Čkalja bulazni. Kod ove pojave ne važi onaj nastavak izreke da ima vode pa će noge da budu oprane jer moraš da bežiš da ih ne bi posrao. Bićeš posran od strane dotičnog, samo gledaj da izbalansiraš pa da sranje ne padne na glavu.
Namćor će te sačekati u busu dok ideš na faks ili posao, sa propratnim opojnim mirisom belog luka, i u 7h drviti kako je omladina bezobrazna jer on stoji, oboriće te na usmenom u oktobru dva jer mu je aparat za kafu pojeo deset dinara, piseće ti kaznu za prljave tablice po danu u kojem samo što govna nisu padala sa neba i ako si bio vezan i poštovao sva saobraćajna pravila itd.
- Doviđenja šefe, 17h je.
- Zdravo, zdravo. Ček', ček', je l' si završio i onaj ugovor?
- Koji šefe?
- Kako koji, onaj što sam ti jutros ostavio i rekao da završiš danas?
- Ali rekli ste mi da vam to treba tek za dve nedelje.
- Tako sam rekao? Ne verujem. To si trebao danas da završiš, a čak si koristio i pauzu za ručak.
- Ali...
- Nije to ali. Ne može da se zabušava tako. Hajde uzmi to završi pa idi kući.
- Ali šefe, petak je veče, žena i deca me čekaju, idemo u biosk...
- Bioskop? Je l' te plaća žena ili ja? Završi taj ugovor i slobodan si.
- Nemoguć...
- Ne možeš?
- Ne, ne, nemoguće je tako brzo uraditi. Treba mi vremena, a već je kasno.
- Imamo vremena, 'ajd ti slobodno.
- Ali ja nemam, a i radno vreme je isteklo.
- Kako isteklo? Pa vidiš da je 16h.
- Nije, 17h je, vraćao se sat pre neki dan.
- Hm, ali ovde se sat ne vraća, ovde ja određujem vreme.
- Šefe, molim vas, jako mi je važno da stignem kući na vreme, deca će mi lik zaboraviti.
- Završi i slobodan si.
- Dobro, 'ajde. Recite mi samo je l' vam tu još onaj nalog?
- Koji nalog?
- Uteram ti maaaalog, opaaaaa!!! Puši ga mamu ti bre jebem nedojebanu, sad ću da ti pozovem ženu i pokažem slike gde jebeš sekretaricu Miru, pička li ti materina bezobrazna, pa ćeš onda da psuješ Boga što nisi sredio ugovor, ali predbračni!
- Stani Mirko, možemo da se dogovorimo...
Nedruštven tip. On jednostavno nije član grupe sa kojom se "solidariše" na fotografijama ili bar tako izgleda: tu je jer mora iako bi radije grickao nokte dok čeka hofenhajm iz iksa ili sam šutirao na koš ispred zgrade.
Popunjava broj, van svoje volje. Nije deo tog čopora jer kad god treba da se izađe u grad on ima da rešava okrnjeni sudoku/potapa brodiće sa sestrićem/ide na kurs za upravljanje motornim čamcem. Na poziv za fudbal izmišlja da mu je otac pregazio stopalo ručnim kolicima punim maltera i da kao takav ne može da vrši posao. Posle ga taj "čopor" i odjebe, ali baš njega zabole ona stvar.
Na slikama je uvek prikačen sa jedne od strana, sa eventualno odsečenom polovinom ramena. Nema neku ekspresiju na licu. Miruje. Gleda u objektiv pokunjeno i prazno. Ako je u pitanju grupna fotografija iz srednje škole, nekom iz njegovog razreda se desi da ga i ne prepozna iako se godinama štekao/la na matišu kad je diferencijalna jednačina trećeg reda trebala da se uradi. Na svadbama ga smatraju pijanim stricem ili običnom pijanicom ako je neko drugi u pitanju, koji se nakačio u nameri da ne padne dok čeka slobodan klozet da se ispiša kao kraljina najveća. Posle skontaju da je to kum Boško, inače tako tih, miran i povučen tip. Šta mu bi?
- Zoki, našla sam neke fotke iz osnovne. Da pogledamo kakvi smo bili pre 25 godina.
- Ae.
- E, ko je ovaj lik što stoji s kraja?
- Ovaj što je stao kao da će da izasere govno veličine Gruzije?
- Da.
- Ovaj što se smeška kao da je jedini dobio zadatak da kupi nastavniku kiflu pre velikog odmora?
- Da.
- Ovaj glavonja?!
- Da, da, da!
- Ja.
Riba tj. ženska koja se 'troši' non stop, sa bilo kim! Od tinejdžera preko zrelijih ljudi pa do ljudi u godinama, a nije kurva.
- E gledaj onu. Šta misliš jel imam šanse kod nje?
- Ma imaš, to je ona riba široke potrošnje. Sam' čeka da je neko zabode.
Narod koji, za razliku od nas, uči na svojim greškama.
Prije 600 godina - došli ovamo, osvojili Balkan, i onda nasta belaj... Narod neposlušan, vazda diže bune, makljaj se sa uskocima, 'vamo hajduci opljačkaše karavan, tamo se narod pobi s vojskom, te Austrija, te Rusija, te hiljadu nekih šejtana... Jooooj, Srbistan... Pa imaju l' ti ljudi duše???
Danas - napravili seriju za čije praćenje je potreban IQ na nivou retardiranog paramecijuma a koja je koštala koliko i dva bureka u lokalnoj trovačnici, plasirali je na balkansko medijsko nebo, i čekaju da se sami asimilujemo u njihovu kulturu.
Što je najtužnije, plan im uspijeva. Sljedbenici Onura i Šeherezade sve više koriste turcizme u svakodnevnom govoru.
Nenumerička mera vrednosti člana jata, čopora, bande, udruženja preduzetnika(poslovno-seksualne prominencije), hijerarhijskih-vojnih i sličnih struktura. Meru vrednosti najčešće i to uspešno određuje, makar za nijansu krupnija riba i obavezno kaže onoj manjoj: “Ti si, bre, za mene sitna riba”
-Za dva dana-dve ribe: Gadafi Jr i Osama Bio Laden. Nije loše, moj Barače…Sitne su to ribe-sad se zna ko je najveći terorista…i policajac. Možda me opet zadesi Nobel Prize za mir-reče u sebi Chief Adminstrator of White House.
Slike za sva vremena. Naravno, klinci nisu rekli da je taj dan slikanje pa ih roditelji nisu skockali. Na svakoj slici imamo jednog lika kojeg je fotograf naterao da sedne u red sa devojcicama, a one se izdvojile od njega, imamo decake sa kacketima, naocarima, i najcesce u fudbalskim dresovima. Svi su kao roboti, niko nije nasmejan osim debele uciteljice
Bilo koja riba, bilo kakvog izgleda, s kojom prekineš višemesečnu apstinenciju.
-Uh, konačno sam kresnuo sinoć, i to onu Milku što radi na pumpi.
-Kresnuo si Milku??? Jebote, pa ona ima brkove ko Stari Vujadin i stopedes' kila!!! Kako ti se uopšte dig'o na nju?
-Ma šta kako, svršio sam 4 puta. Brate, ona je sinoć bila Šeron Stoun, izlečila me totalno.
Riba koja nikada nije čula za vosak za depilaciju, ili joj nešto na ogledalu prekriva dio iznad gornje usne, a ispod nosa, pa ne vidi brke, na kojima bi joj pozavidjeli i neki muškarci. Da, ima brkove, ali rijetko kad kilo ljeba iz njih saspe. Može čak i da se odnosi i na intimnu frizuru, ali to je sve do ukusa. Kad smo već kod ukusa, možda postoji i fetiš na ženske brkove, š'aznam...
Dobila ime po najčuvenijim brkovima u skorijoj, ako ne i u cijeloj istoriji ski skokova.
- Šta bi s one male sinoć?
- Koje? Ane?
- Valjda. Mala, plava, upicanjena?
- Bjež' od mene. U klubu u polumraku se možda i ne vidi, ali jutro je od večeri pametnije, a bo'me i bistrije.
- Šta se ne vidi?
- Brkovi jebote! Ja vidim, nešto me grebucka gornja usna kad je ljubim, kad ono... Adam Mališ, šta da ti kažem. Tačno mi on doš'o u glavu, džaba što se skinula, ovaj moj ni makac.
- Šteta brate, šta da ti kažem. Onakva mala, a Mališ riba. Jesi je pitao bavi li se nekim zimskim sportom, hehe? Auu! Šta s' udaraš koji moj?
Tip ljudi sa kojima obično dogovorite troiposatno čavrljanje pred svirku, nadajući se da će iscrpiti teme i umoriti jezik, pa ćete na koncertu moći, začudo, malo i da slušate muziku.
Nažalost, ovaj utopijski recept ne pomaže. Zato pokušajte da ovakve ljude u ovim prlikama isključite iz svog društva, da ne biste došli u priliku da morate da ih isključite za sva vremena.
Vudstok, 15. avgust 1969.
Nastupa Ravi Shankar. Uvodna stvar: Raga Puriya-Dhanashri/Gat In Sawarital. Publika pokušava da ostvari kontakt sa univerzumom, a Dženi sa svojom drugaricom Džilijan:
Dženi: „Jao, pa kako sam zaboravila da ti kažem, u četvrtak me je startovao onaj Tomi, znaš što je bio u Indiji pola godine, rekao mi je da imam predivnu auru... Ne, u stvari, to je bilo u petak, da, i kao moja aura je tako topla... Ne, ne, ipak je bio četvrtak, pošto sam u petak zaglavila sa Džonijem...“
Džilijan (u sebi): „Mir, ljubav, jedinstvo; mir, ljubav, jedinstvo...“
_________________________
Vudstok, 16. avgust 1969.
Na sceni su The Who. Sviraju Tommy's Holiday Camp. Dženi se, naravno, na sam pomen Tomijevog imena, nadovezuje.
Dženi: „Ej, a zamisli ti da je on bio pola godine tamo! Ja ne bih mogla, mislim podržavam taj stav i sve to, ali zašto da se putuje tako daleko, kad evo i kod nas ima puno toga zanimljivog, pa vidi sve ove ljude! Nisam mogla baš tako da mu kažem, pa sam nešto izokola, mislim ipak je sladak onako preplanuo i izgladnio...“
Džilijan (u sebi): „Mir, ljubav, jedinstvo; mir, ljubav, jedinstvo; mir, mir, mir, mir, mir, mir...“
_________________________
Vudstok, 17. avgust 1969.
Dženi i Džilijan slušaju Džo Kokera i With A Little Help From My Friends. Džilijan odavno ne misli da joj je Dženi drugarica; naprotiv, onako istripovana počinje da razvija teoriju da ju je poslao sam nečastivi, da bi je ovom verbalnom torturom kaznio zbog eksperimentisanja sa halucinogenima. Trudi se da ostane pozitivna, a Dženi se trudi da nadglasa muziku:
Dženi: „Ti u stvari misliš da je bolje da ja ostanem sa Džonijem, je 'l tako? A što nećeš da mi kažeš da se ti, u stvari, ložiš na Tomija? Jesam pogodila, a? Pa ne smeta meni, samo mislim da on nije baš za tebe, on je onako, miroljubiva i, kako se to kaže, kontemplativna osoba, a ti si više napeta i nervozna, da samo znaš kako me sad ludački gledaš... I šta ti je s rukom, što je grčiš iza leđa, jesi dobro? Rekla sam ti da ne uzimaš ništa od onog čudaka...“
Džilijan (u sebi): „Mir, mir, mir; svi ljudi zaslužuju da žive; mir, mir, mir; obuzdaj te užasne misli i nasilničke porive, nije ona kriva što si ti nesposobna da se isključiš; mir, mir, mir; ama udavićeš je golim rukama ako samo još jednom zucne!“
_________________________
Vudstok, 18. avgust 1969.
Džimi Hendriks izlazi na scenu. Potreseno objavljuje da je, nažalost, ovu predivnu manifestaciju mira, ljubavi i jedinstva narušila nesrećna smrt mlade Dženi N. Publika negoduje protiv disbalansa sa srećom koja naokolo vlada. Koncert ipak počinje.
Džilijan (u sebi): „Mir, mir, mir, niko nije kriv; ava, ava, ava, Dženi sada spava...“
Iskreno oduševljenje nečijim umećem i znanjem.
(Za kuhinjskim stolom)
- Draga, znači spremila si večeru, znači jebala si kevu! U ponedeljak mi donesi dve slike i krštenicu da potpišemo dvogodišnji ugovor.
(Na basketu, lik zabija trojku)
- Ijaaoo matori, bravo, bravo, svaka čast! Sutra dve slike i krštenicu da doneseš da te draftujemo!
Štek je dobro sakriveno mesto. Varijacija ima bezbroj: recimo štek-ocene su „isključivo dobre ocene koje se čuvaju za ‘ne daj Bože' situacije, odnosno period kada pljušte kečevi“, piše jedna vukajlijašica. Tako će iskusni školarac prećutati roditeljima da je dobio peticu, a to će im saopštiti tek kada dobije i nekog keca – da bi ublažio negativni efekat.
Deutsche Welle · 29. April 2011.