'No man's land' iliti 'Bridge' između rčma i čkepi....u drugom slučaju između rčma i muda....poznat po tome što može da se ojede prilikom analnog odnosa između dvoje oznojenih. Prilikom istog dolazi do onog čuvenog zvuka, 'klepetanja, koje je tako drago svima nama pornićarima!

Oponašanje zvuka dva udarca u bubanj i trećeg u činelu.
Korišćenjem ove onomatopeje, bilo u govornoj ili pisanoj formi, stavljamo do znanja da je ono što smo rekli (uglavnom na tudj račun) toliko smešno da mora da se naglasi kao da smo u humorističkoj seriji.

Rvacka verzija gajdi, koje se prave od mrtve koze, starih olovnih cijevi i piska od plutanog čepa. Instrument proizvodi zvuke posmrtnog hropca utovljene svinje, a djeluju stimulativno na kolni splet mišića* malograđanstva koje se nalazi u istom šatoru sa izvorom tih milih zvuka.

U svetu filmske piraterije, r5 je izdanje koje prethodi DVD izdanju (ali ne i obavezno) i poseduje kvalitet slike i zvuka sasvim ok za normalnog gledaoca.

Kvalitet mu je priblizan DVDRIP-u, isti ili bolji od dvdscr-a (DVD Screeneer) a znatno bolji od TS-a (Telesync) i CAM-a.

mikrofon koji prenosi zvuk od izvora do slušaoca bez korišćenja kablova;
on poseduje i svoju tajnu prirodu i sposobnost, naime za vreme izvođenja pesama pevači i pevačice mogu drugom rukom da ga ovlaš dodirnu, pomerajući ga za 2-3 mm u stranu, i da mu na taj način izoštre transver zvuka kroz etar

Smeh koji koji se razlikuje od normalnog smeha odsustvom zvuka. Osoba koja koristi ovu metodnu smejanja otvara usta, trese se, ne može doći do vazduha baš kao i osoba koja se normalno smeje, ali za razliku od nje, ne ispušta nikakav zvuk.

Stereo-tip je onaj lik koji je toliko retro u svojim razmisljanjima i stavovima da ponekad pomislimo da jos uvijek nije upoznao 3D surround, dolby i slicne sisteme zvuka. Decku je vrhunac slusanja muzike u stereo sistemima i jos uvijek se odusevljava istim.

Osoba koja se dere i kad ne treba, priča takozvanim '' s planine na planinu '' jezikom, izlači maks iz glasnih žica k'o narodnjak. Trabunjar. Prilično kokosineličan, zuji okolo i traži žrtvu, da joj 'vadi' bubne opne.

Izuzetno nepodnošljiv zvuk. Periodično pištanje niske frekvencije koj izluđuje sve u autobusu kad vozač mora da skrene ili da stane na stanicu. Ali primetio sam da se više ne čuje. Izgleda da su digli protest protiv tog zvuka u GSP-u. Svejedno, sad je vožnja u autobusu prijatnija... makar malo.

Gitarista grupe U2. Proslavio se sviranjem melodija tipa "na kraj sela zuta kuca", e - ali kad ih on pusti kroz svoje mega-hiper-turbo nadrkane procesore, dileje, koruse, kondensere i ostale opleminjavace zvuka, onda to zvuci kao Karmina Burana koju svira Beogradski Simfonijski Orkestar iz 3054. godine. Jednom recju - NUMB. Ali i pored svega, nekako gotivan lik...

Akustični jednožičani instrument umilnog zvuka, od kog je umilniji jedino prateći stil pevanja. Balkanska vuvuzela.

Ne mogu se raštimovati, jer nemaju u odnosu na šta (ni drugih žica, ni definisanog osnovnog tona), što na neki način predstavlja otelovljenje popularnog stava da smo do jaja kakvi god da smo, a da je harmonija pederska fora uvezena sa zapada.

Orkestar malih nemuštih muzičara koji remete harmoniju tišine vašeg stana. Njihov jezik je jezik praznog hoda zvuka, razumijete ga tek kada ste opušteni, izdušeni, isključeni. Jer vaše stresom izmučeno tijelo, isprobadano iglama riječi, događaja, predstava, sjećanja, ne poznaje vrijeme bez napona koji će proizvesti elektricitet u njihovom mozgu.

Preteča izgrebanog diska. Zvanična objava kasetofona da odbija da radi kako treba, tako što napravi radikalan potez i sjebe nam uvek omiljenu kasetu. Traka posle može da se ispravlja i sastavlja selotejpom ili lakom za nokte, ali to više nikad nije to - ili fali deo pesme, ili je kvalitet zvuka na tom delu loš.

Pozamašna ženska pozadina, štono bi se reklo domaćinska. Poređenje sa starinskom peći od livenog gvožđa oblika bureta u kojoj je bilo dovoljno natrpati ogrev i sačekati par minuta da se dobro usija da bi se ogrejala cela kuća.
Sam naziv potiče od karakterističnog dum-dum-dum zvuka koji se postizao pri optimalnom punjenju peći.

Iritantna dernjava vrlo visokog intenziteta, koja može da se poredi samo sa jačinom zvuka koji postiže nagluva baba dok priča u telefon, zato što misli da su svi gluvi poput nje.
Ukoliko se osoba koja se ovoliko dere nalazi u nekoj zatvorenoj prostoriji sa tobom, kačkavalj u ušima te neće spasti.

Glavni i najvažniji oblik prepoznavanja nekog oblika rada ili truda. Ukoliko se to ne čuje, ili ne radite dovoljno dobro, ili jednostavno ne radite uopšte. Bez tog milinskog zvuka mukotrpnog rada u tuđim ušima, nema tog egoističnog osećaja trijumfa nad najtežom mogućom preprekom. Samim sobom. I svojom lenjošću.

Opis pornićarke u trenucima snošaja. Dotična gospođica je prekaljeni ljubitelj kineskih porno uradaka, te se oduvijek pali na urlikanje tokom seksa kao Marija Šarapova kada udara forhend. Jačina zvuka kojeg ona izbacuje iz sebe ravna se sa brojem decibela kojeg stvaraju komunalni radnici svojim trimerom subotom ujutro dok kose travu ispred zgrade.

Kod nas naziv za Junkers Ju 87B, nemački borbeni avion. Strah i trepet u Drugom svetskom ratu, ostao je najviše zapamćen po bombardovanju gradova i zvuka koji je ispuštao prilikom obrušavanja i sejanja smrti i od koga se ledila krv u žilama. Može se samo zamisliti kakav je efekat na neprijatelja i civile izazivalo 'jato' ovih aviona.

Što bi rekao jedan od kolega vukajlijaša: Priznajem samo poeziju koja ne koristi riječi. Ali vukajlijasu dragi, kako da ja upoznam i razumijem bez riječi čitav jedan narod samo kroz njihove gestove i tišinu? Ili, ne daj bože, rafale svjetlećih metaka?
Ne, ovo nije još jedna proruska definicija a ja nijesam još jedan beskompromisni rusofil. Ja sam samo ljubitelj poezije, one sa riječima.

Nema više svrhe definisati ženu. Ne zato što je već odavno definisana već zato što nikad nije dodefinisana. Pjesnici su se mogli uhvatiti samo jednog njenog djelića u pokušaju da je definišu- blijede ručice, toplog stopala, crnih jezerskih očiju...
I haljina. Najmilijeg eolskog instrumenta.
Kratkih, balskih, lepršavih- koje otkrivaju. Dugih- koje pobuđuju na otkrivanje. Sve one imaju svoje posebne mirise, mirise žene i sve svoje izglede, izglede boginja i muza. Ali sve one jednako zvuče. Sve haljine šušte.

Svaki pokret, i onaj ženski, nježni, lagani i onaj, opet ženski, temperamentni, nagli- prati zvuk. Zvuk trenja jednog dijela platna o drugo. Zvuk dodira glatke kože i platna, drvene stolice i platna, grube muške ruke i platna korseta haljine. Ne, tu stvarno ne trebaju riječi jer taj zvuk ruši i zidove prostorija kroz koje haljina prolazi.
Kuvarice, bake, otmene djevojke i majke su podjednako vlasnice poezije koja zvuči. A čitavi ruski romani su samo zvuk jednog šeljesta, daha povjetarca, načuljenih ušiju i naglih pogleda ka izvoru zvuka. Jer nešto nagovještava, nešto se od tog zvuka očekuje. A sve zbog toga što taj zvuk uvijek ima nešto da kaže.
A govori mnogo, zbilja više od riječi. Jačina tog zvuka će zaljubljenom muškarcu dati uvid u jačinu osjećanja vlasnice a frekvencija zvuka je naznaka raspoloženja.
Sve što treba znati je znati tumačiti. A to nije egzaktna nauka, to je poezija.

Najlepši zvuk u ovom univerzumu, a bogami i u svim paralelnim. Lepše od omiljene pesme slučajno uhvaćene na radiju, slađe od škripe zatvorske kapije kada posle par dina sviranja klavira najzad napuštaš ćuzu i prijatnije od zvuka talasa na plaži egzotičnog ostrva dok uporedo slušaš i mljackanje u predelu prepona kojem su se posvetile havajske bliznakinje.