
Jedan divan deo letnjeg raspusta ,kada se keva i cale sete da nisu bili sto godina u selu .Vi se taman ponadate praznoj gajbi ali neeee... oni vas guse do iznemoglosti da idete sa njima i nece odustati ma koje izgovore vi smislili.Na putu do tamo vas ispituju imena rodjaka , koje ste videli kada ste imali cetri godine ,kada shvate da vi blage veze nemate ni gde je to selo a kamoli ko u njemu zivi onda se iscudjavaju i nerviraju.Kada stignete u selo tortura se nastavlja, onda ti rodjaci ,kojih niste mogli da se setite konstantno zapitkuju da li ih se secate i pricaju vam situacije kako ste se vi sa nekim igrali klikera. Kada shvate da ste beznadezan slucaj prelaze na drugu vrstu torture. Natrpaju vam gomilu hrane i pica i kada kazete da nesto necete po sto puta vas ubedjuju da uzmete.Posle prejedanja stariji sednu za sto i pocnu sa alkoholisanjem a vas bas u tom najzanimljivijem trenutku posalju u sobu sa nekim bratom koji je tvoje godiste. Sedite u sobi tako i cutute nekoliko sati .Na kraju vsm on kaze da je vreme za izlazak , vi se naravno poradujete tome ali opet uzalud.Odvede vas u neku seosku rupcagu i pokazuje drugovima. Ovi vas zagledaju i ispituju kao da ste simpanza.Vi onda odlucite da tugu ubijete pivom ali se vase drustvance razbezi na sam pomen te reci.Posto posle toga ostenete sami u cosku, obavezno vas startuje neka brkata seljancica i pokusava da vas navuce da zaglavite robiju zbog pokusaja ubistva.Sreca sto se izlasci zavrsavaju u 11 sati pa uspete da izbegnete zatvor. Posle svega ovoga voznja kuci sa mortus pijanim caletom vam dodje kao luna park.
Veoma rasireno zanimanje kod devojaka,poslednjih godina.Za ovu vrstu zanimanja ,talenat nije mnogo bitan,vec je bitan izgled,po moguctvu,doteran na nekoj klinici za estetsku hirurgiju,izbor osobe sa kojom se kresu i sl.Klasisce umetnicke discipline,kao sto su muzika,slikarstvo,ples i sl,su najzastupljenjije,ali se formalno obrazovanje ne ceni,vec se ceni iskustvo,po moguctvu sa Ibarske magistrale.Zbog svega ovoga,imamo jako puno umetnica ,koje se pojavljuju u medijima i njihov kvalitet se ocenjuje po velicini sisa i kolicini odece na sebi,koje je pozeljno da bude sto manje.Za umetnice koje se bave pevanjem,,tehnika je toliko napredovala,tako da i ne moraju da znaju da pevaju.Imaju Marinu i Futu,svu silu opreme po studijima ,koja je tu da istakne njihove fantasticne glasovne mogucnosti.
Nacin ponasanja i stil danasnjih umetnica je toliko evoluirao,da je veoma tesko napraviti razliku izmedju njih i njihovih koleginica koje se bave najstarijim zanatom,tim pre posto i one rade slicne stvari kad posecuju znamenitosti Evrope,kao sto npr.Gelzenkirhen i ,Bec,Minhen...,gde ima velika kolicina nasih ljudi,koja iz patriotskih razloga,vise voli da plati da kresne nasu umetnicu,nego neku jadnicu koja nije nasa.Posto se od pevanja ne mogu obogatiti,ovo im je dopuna prihoda i razlog za odlazak u inostranstvo.Zato neke ,dobijaju epitete kao sto su "srpska majka" i sl. i vrlo vesto koriste nostalgiju koju prave patriote osecaju za svojim selom i turskim melosom koji obilno koriste u svojik"pesmama"
Šoferska fora kojom se kazuje da ne postoji mašina kojom dotični ne ume upravljati i za koju nema položeno.
- Da čujemo za koju vrstu vozila ste obučeni.
- Imam sve dozvole od A do E. Takodje imam posebne dozvole za upravljanje ICB'om, bagerom guseničarom, labudicom i trenutno se obučavam na još jednoj mašini koja fali mom arsenalu.
- Auuu majstore. De mi recite koja je to mašina koja vam fali ?
- Avion s'prikolicom.
Uglavnom starije osobe kojima je omiljeni deo dana odlazak u ovu instituciju koja prima sve više članova željnih leba mez motike. Prepoznaćete ih po tome što nose neke stare dronjke i to najčešće izbledele, požutele farmerice izgažene i pocepane u predelu ispod pete, zbog dugogodišnjeg gaženja, raširene u predelu kolena, kao i teksas jakne u sličnom stanju kao i farmerice. Bitan detalj u vezi sa teksas jaknom je džep iz koga viri paklica Drine (sa jednom izbačenijom cigaretom, radi lakšeg uzimanja iste). Iskusni kladioničar neretko širi mirise džibre, rakije, vina i ostalih pića domaće radinosti.
Iskusnog kladioničara uglavnom znaju svi stalni posetioci kladionice. Medjutim, on je često usamljeni vuk i ima posebno zabačeno mesto u nekom uglu kladionice gde voli da zasedne (odavezno prekrsti noge), zapali prethodno pripremljenu cigaretu, stavi naočare sa dioptrijom +50 i utone u svet tipovanja. Pored njega nikada ne sede amateri, već on za svoj sto prima samo "svoju vrstu" sa kojom može da raspravlja i da razmenjuje potpuno nebitne i nepotrebne suvišne informacije (a takve su sve vezane za kladionicu).
Iskusni kladioničar se ne zadržava kratko u kladionici već naprotiv teži da ostane što duže jer je za njega ovo mesto Meka i Medina, svojevrsna institucija koju poštuje više od svega.
Na kraju on ustaje i odlazi da mu otkucaju tikete što može da traje i po 10 i više minuta jer uvek odigra mnogo njih, i to sa malim ulozima jer su iskusni kladioničari uglavnom besposličari i zadnju pare (koje inače nemaju mnogo) ostavljaju ovde.
Onda sa setom izlaze pomalo tužni što ostavljaju to divno mesto, ali i radošću jer će se koliko sutra opet vratiti!
Za primer posetiti neku kladionicu i pogledati po njenim zabačenijim delovima.
Rečenica kojom ti vlasnik kaže da je predmet u njegovom vlasništvu na prodaju. Može i druga ruka, ponekad. Cena? Sitnica... Sve je na prodaju, ranije ili pre.
- Kako ti je lepa ta venčana burma...
- 'Oćes da kupiš? Za tebe, 20 evra!
--------------------------------------------------------------------------------------
- Jao, Cigo, što su ti lepa deca...! Koliko ih imaš?
- Tako, sedam-osam, 'oš da ti navatam nekoliko? Da kupiš?
-------------------------------------------------------------------------------------
- Brate, bubrezi mi otkazuju, reče mi juče doktor....
- Hoćeš da kupiš? Imam ortaka, spreman za robno-novčanu razmenu.
- Koliko?
- Ma, sitnica...plus moja provizija 10 %, mislim, ne mogu tek tako...
-----------------------------------------------------------------------------------------
- Gospodjo, od vaše pudlice noćima ne mogu zaspati! Laje k'o da ima predizbornu kampanju...
- Moja Fifi je veoma vaspitano stvorenje! Ne dopuštam takvu vrstu poredjenja!...Nego, znaš li nekog ko hoće da kupi kućnog ljubimca? Kasni mi penzija, alimentacija, dodatak na odvojeni život, terenski...
Totalno ne-IN guza neživih, o ne, ne dragi moji lepotančići, naravno da ne mislim na upokojene, već na guzu nolajfera koji dugim sedenjem za računarom dolaze u opasnost da obole ili već boluju od ovog fuj-deformiteta guznih mišića.
O kako je to samo totalno aut kad vidim tako nešto na ulici ili klubu, mislim sramota.
Pošto sam ja naravno totalno moderan, a moram priznati da dosta vremena provodim sedeći za računarom, dok čekam da mi se piling maska osuši, ništa ne prepuštam slučaju i imam rešenje.
Prosto da bih izbegao da dobijem odvratni ne-IN spljošto-guz dok sedim za računarom, ja vežbam, o da, da dobro ste čuli VEŽBAM, to jest zatežem guzne mišiće i opuštam. Preporučio bih svima koji drže do svog izgleda da upražnjavaju ovu vrstu vežbi.
Upravo to radim dok ovo pišem, pratite me, znači samo: zatež-opušt, zatež-opušt, zatež-opušt, zatež-opušt, zatež-opušt, zatež-opušt... uf... izvinjavam se lepotančići moji, moraću da privedem kraju ovu definiciju, umorih se.
Vrsta pjevanja kod ljudi koji su uglavnom u nekom poslu, i to im pjevanje valjda omogućuje da se koncentrišu, ili daje kratki mentalni predah dok ponovo ne prionu na posao.
Ali u društvenom smislu to pjevanje ima i neke druge funkcije:
- obilježavanje svog terena, svoje teritorije (ovo je moja zona, i ovdje radim šta ja oću)
- označavanje prisustva, ostavljanje traga (nešto kao parfem, ili zapišavanje bandera od strane psa)
- slanje poruke, u poslu sam, ignorišem sve oko sebe, bježi, ne ometaj
- takođe slanje dominantne poruke... eto pjevam to što pjevam, zato što mi se može, jel imaš šta protiv?
Važno je istaći da postoj tačno određeni način kako se najčešće izvodi ovo kulersko dominantno pjevanje, i tu uopšte ne može bilo koja pjesma da se nađe na repertoaru... Glavne karakteristike su:
- Pjeva se tiho, sebi u bradu, za sebe, samozadovoljno, samom sebi
- Pjeva se ipak dovoljno glasno da slušaoca zaintrigira, u smislu da se taj zapita, šta ovaj pjeva, ali nedovoljno jasno i razgovijetno da se pjesma prepozna
- U 99% slučajeva radi se o nekoj narodnoj pjesmi, najčešće lokalnoj ili regionalnoj, koja uopšte nije poznata široj publici (to je kulerski aspekt, jer da pjevaš nešto što svi znaju, to i nije baš kul)
- Pjesma uglavnom ima jak emotivni naboj, i onaj što pjeva ulazi u neku vrstu zanosa... znači stil je tipa Toma Zdravković ili neki sevdah, ili neka krajiška, tako nešto otprilike... čime se šalje poruka, evo mene radim ovdje, mučim se, jebem se (recimo sa ovom listom kamiona), vidiš kakva me muka uvatila kad ovo pjevam, a šta ti oćeš tu meni iznad glave?! ODABIJ.
Pokusaj virtuelnog zblizavanja sa osobom koju nikada nisi video (u vecini slucajeva je tako) u cilju ostvarivanja veze van virtuelnog.Sastoji se iz vise koraka:
1.request-ovanje,add-ovanje (on/ona prihvata tvoj poziv da budete ''ortaci'')
2.zahvaljivanje za add do u nedogled (kao da je osoba koja je addovana povukla boga za pidzamu.. -.-)
3.razmena ''osnovnih podataka''
4.uporno slanje komentara (za slucaj da on/ona ne salje nesto neko vreme prica pocinje jovo na novo sa onim cuvenim ''je l' si ti nesto ljut/a na mene?'' ili ''ee gde si sta ima?'')
5.smajliji su neizostavni! (osobi se daje do znanja da je jako duhovita sto njoj kao imponuje)
6.ulizivanje moze i ne mora,ali provuce se nesto ponekad (cisto jos malo da mu/joj hranite ego..)
7.komentarisanje svake moguce slike u albumu (da on/ona vidi da se interesujete za njgov/njen zivot kao i da pratite ono sto update-uje na svoj profil)
8.sa komenatara se prelazi na poruke,jer vise nije fer da drugi ljudi koji dolaze na njegov/njen profil citaju to sto vi saljete
9.dopiske preko poruka-prelomni korak gde se kao jos upoznajete ali mnogo bolje.kada se stigne do ovog koraka,jos ako se nailazi na bilo kakvu vrstu povratne reakcije sve pocinje da se odvija mnogo brze,ne casi se casa i prelazi se na sledeci korak
10.poziv na kafu (nema dalje.na njemu/njoj je da li ce prihvatiti,ali u 99% slucajeva se prihvata samo da se ''nadje vremena'',jer boze,to je samo jedna kafa..
happy end:odete na kafu,kafe vam postanu ''ritual'',pocnete da se ''kapirate'',''nesto vise''
bu-hu:odete na kafu,budete provaljeni,on/ona nije odusevljen/a vama,''pa ok ostacemo ortaci..'')
Ljudska najčešća greška pri kupovini, pokušaju originalnosti ili u drugim situacijama. Istina je da sve što valja, već je izmišljeno.
- Kupiću nov fon.
- Sta ti fali sa starom?
- Ova krntija je stara kao biblija. Ima 6 meseci već. kupiću nokijin najnoviji za 400 eura.
Posle mesec dana telefon se pokvario, a cena istog je u prodavnici 100 eura.
- Drustvo! Aj napravimo bend. Ja ću a sviram gitaru, a vas dvojica bas i bubnjeve.
- A koju vrstu muzike ćemo da sviramo?
- Ja sam mislio soul-funk-NWOBHM sa mešavinom tehna, hip-hopa i Zdravka Čolića.
- Evo ti moja gitara i nauči Smoke On The Water za pocetak.
- Brate, znaš koja je najbolja poza u seksu. Kad devojku okreneš na stomak, staviš njene noge na tvoja ramena i kreneš da je jebeš.
sutra dan
- jebem ti ja mamu. Kad sam stavio noge na ramena, njeno dupe mi se nabilo u facu.
Izraz kojim se opravdava neočekivani ili nepotrebni trošak.
Gluvo doba. Miodrag već iz trećeg puta uspeva da ubaci ključ u bravu. I da ga okrene čak. Tetura se po hodniku, dok odmerava širinu vrata WC-a. Nekako mu se čini da je prošli put, kada je imao potrebu, bio uži od, već pomenutih, vrata. Zauzet nišanjenjem, nije ni primetio da mu se, privučena mirisom dima, vina i pegle (nije Rowenta, definitivno)približila Stana.
Stana:(Nisam u stanju da verodostojno prenesem ženski deo dijaloga u ovom skeču, jer kad god sam ga slušao, nisam bio u stanju da ga razumem, a kamoli zapamtim. Ipak iz opšte kulture znam da ovde sledi prvo poistovećivanje muža sa nekom domaćom životinjom, zatim upoređivanje sebe sa nekom od vrsta pernate živine, jer gospoja nije poslušala roditelje da se uda za Simu apotekara, već je slušala svoje srce i udala se za ovog (upisati vrstu stoke po izboru))
Miodrag: Dobr...dobro br...bre žžženo, pa mmmogg...mogggu ja valj...
Stana: Šta bre jel možeš? Ne možeš!!! Ajde što praviš budalu od sebe, nego još i daješ pare za to!
Miodrag: A nem... nemmmoooj takko...Čččovekkk morrra da ima neku šššš... šttetuu u žžživotu. A pošššto nisam selj.. seljak i nem... nemmam krr... kravu da mi crrrrkne, morrrram da dam neššššto za kafffanu, da me ne bije mal... malerrr
Stana: More... ne treba tebi maler da te bije (to izusti, i izvadi oklagiju)
Čudna fela. Primjerci za ispitivanje Južnoafričkog instituta za proučavanje majmunske sociologije. Kao kamikaze bez komandanta koji se besciljno zaleću u zidove i odlaze uz prasak ne ostvarujući nikakav cilj i ne pomažući svojim saborcima. Primjerak takve vrste svjesno ide protiv sebe, ali ne kako bi se žrtvovao za drugog, ne da bi usrećio nekog, nego jednostavno jer mu se samo na trenutak to učinilo kao dobra ideja.
On zna da će da mu se obije o glavu, ali nešto ga ipak vuče. Neki životinjski instinkt, neki super rijedak gen za koji se smatralo da je izgubljen još u vrijeme otkrivanja točka. Mislili su da je poglavičin šurak, koji je na krdo mamuta krenuo naoružan grančicom Nilske vrbe bio poslednji nosilac istog. Prevarili su se. Gen živi. I živjeće dok je svijeta.
On je mazohistički manijak, koji međutim u sopstvenom bolu ne nalazi zadovoljstvo. Ne, jer da je tako, njegovo postojanje bi bilo logično. Njegovi postupci ne bi izazivali transfere i pucanje čelenki pod dlanovima. Njegovu vrstu vidimo svuda. Ima ih u komšiluku, gradu, internetu. U svim onim ''funny compilation'' klipovima na jutjubu koji su prepuni likova koji na rolerima pokušavaju da preskoče dvospratnicu pomoću skejt rampe. U svim onim klincima koji ostave svoje govno ispod katedre i viknu SUPRAJZ kada profa skonta trik. Među svim onim cirkuskim prikazama koji se glupiraju zarad sopstvenog blama. Oni su tu, ne treba tražiti daleko.
Tu su da nas podsjećaju da glupost zaista nema granice. Jer budala uči na svojim, pametan na tuđim greškama, a neki ljudi jednostavno nikad ne nauče. Vječno se brčkaju u baricama ispunjenim sopstvenim fekalijama, igraju se, smiju se, i zbunjeno gledaju gore čekajući neki znak odobravanja, neki milostivi pogled ili riječ ohrabrenja, kako bi sa suncem u očima i govancima u kosi nastavili sa životarenjem.
U originalu anarhizam (pre pojave hrišćanstva, u antičkoj Grčkoj i Rimu i ne mislim na ono PUNK ANARHIJA OY-OY). Ja ga lično, danas, delim na dva glavna dela pravi i holivudski i treći, manje obiman, "skrivački". Pravi nema veze sa đavolom ni religijom, već podrazumeva, jednostavno, da svako ima pravo da radi šta hoće, potpuno bezakonje. Došlo ti je da ubiješ nekoga? Izvoli. Pošto je u suprotnosti sa hrišćanstvom koje podrazumeva pravila i zabrane u opštem smislu, rani hrišćani su ga nazvali satanizam jer su smatrali da je to "put đavola" i taj naziv se zadržao do danas.
Drugi, holivudski, su izmislili Alister Krouli i Šarl Le Vej, dve zamlate koji su uvideli da postoje ljudi sa novcem koji ne znaju šta će od sebe, pa ajd' da im damo opravdanje da orgijaju i prave gluposti i još da im glupom pričom maznemo lovu. Stvorili su neku vrstu elitističkog kluba za više slojeve društva, i tek kasnije postaje prihvaćen i od ostalih, nižih slojeva. Podrazumeva sve one gluposti oko žrtvovanja, pentagrama (koji nije simbol Satane, već zaštitni magijski simbol, tu glupost je izmislio Krouli), prevrnutih krstova, paljenja crkava itd. Danas ga "upražnjavaju" poremećeni likovi i napaljeni klinci, po sistemu "nosimo crno, sedimo na groblju, slušamo blek i gotik metal, palimo sveće i mnogo smo strašni".
Treći, "skrivački", kako ga ja zovem, je satanizam koji je isti kao holivudski, ali koji se koristi da bi se prikrila neka druga ideologija ili pobuda koja je možda i zabranjena zakonom. (pedofilija npr.) Inače jedan norveški "satanista" i "muzičar" je na pitanje jednog novinara "Šta je cilj satanizma?" odgovorio "Istrebiti uticaj semitskih i cionističkih religija na nordijske nacije i stvoriti čistu, višu rasu Nordijaca koja će vladati svetom." Zvuči poznato a?
U svakom slučaju nijedan ne valja.
Porodica, uža i šira rodbina, komšije, poznanici...Koji te svako malo smaraju kada ćeš se ženiti, iako si gay za koga kiseonik postoji samo po retkim gradskim rezervatima. I tako godinama. Majka više i ne pita, otac pita samo kada zbog nečega želi da ti "utera", familija i porodični prijatelji na slavama, tudjim svadbama i ponekoj sahrani koju ne možeš da izbegneš, komšije te prepadaju po stepeništima, haustorima i liftovima. U početku se braniš izbegavanjem i smušenim odgovorima koji čak i tebi deluju neuverljivo, kasnije, u prolazu (pošto se više i ne zaustavljaš), dobacuješ kratko i nemarno "dogodine", "u junu", "sutra", "evo nije loše, kako vi"...Dok u sebi mrmljaš "sin ti šmrče gram i po žutog dnevno nesrećo" ili "ćerku ti po Košutnjaku razvlače ološ i Cigani"...Što opet nije otrovna strela prezira već suva istina. Tri su moguća izlaza - odlaziš u drugu zemlju ili grad i izbegavaš da se javiš na telefon (sem kome baš moraš);
ženiš se, i sa manjim ili većim uspehom živiš drugu vrstu agonije;
ženiš se sa najboljom prijateljicom koja je takodje gay.
Ali taj beg u legalne vode predstavlja tek kratki predah jer - nećeš stići ni da se osvrneš, a već sedite na nekom užasnom skupu, gde vas familije, prećutno, sažaljivo optužuju jer nemate dece (tvoja nju, njena tebe); dok neka prostodušna budala, u najboljoj nameri i možda s punim pravom, ne izgovori ono što se većina prisutnih odavno pita - dobro bre majku mu, kad će to unuče da se i ja malo radujem...Zatim, po pravilu, usledi dug trenutak opipljive, neprohodne tišine, koju napokon remeti neko sa dovoljno prisebnosti i zdravog razuma, uputivši nezgrapnu primedbu vezanu za politiku, sport, supu koju upravo odnose sa stola...
Uteha je to što imate jedno drugo.
Genijalna dosetka profesora fizičkog da zavire pod majicu mladim srednjoškolkama.
- Idemo svi ovamo! Iliću, ostavi tu loptu, danas radimo gimnastiku! Stavite strunjaču uza zid i svi u vrstu, radimo stav na rukama. Iliću, ti prvi. Probaj da stojiš na rukama nepomično pet sekundi. Idemo jedan, dva, tri, četiri, pet!
Odlično, Iliću. Petroviću, na tebe je red. Op, op! Jedan, sva, tri, četiri, pet, dobar! Milenkovićeva, da vidimo tvoj dar za gimnastiku.
- Ništa lakše, hehe.
- Diži se, op, op! Jedan, dva, tri, četiri... ne valja, pomerala si se, moraćeš još jednom. Op, op, drži tako! Bravo, Milenkovićeva!
- Je l' dosta, profesore?
- Čekaj, nisam uključio štopericu. Moja greška, moraćemo ispočetka. Op! Jedan, dva, tri, četiri, pet!
- Jesam li konačno završila?
- Jesi, Milenkovićeva, i ja sam.
Jedno od glavnih pravila zabavljanja. Od svakog boljeg postoji bolji. A sam čin varanja unosi adrenalin u vezu, koji kad se spoji sa dopaminom vrši duplo svršavanje u međunožju lujke sa kojom se zabavljaš.
Ako prevari svog sadašnjeg dečka sa tobom, bio ti navalentan ili ne, budi siguran da će naskočiti na prvi kurac na koji naiđe na bulevaru Bludničkog Seksa. Jednostavno, neke navike se teško gube. Ma zajebi i to, navike se ne gube. A žene su devijantna bića sa mozgom antihrista. Sve što ti smeta, ona će sakriti negde duboko u sebi. Zaključaće to u bezdanoj jami sa krokodilima. Onda, kada se najmanje budeš nadao, sve to će isplivati, zajedno sa svim monstrumima koji tamo žive, uključujući i njenu majku.
Ukoliko se pak desi da ti nju prevariš pre nego što ona prevari tebe, tek onda si najeb'o. Ne samo da će te naterati da zažališ za svaki put kada si ubacio u drugu, nego će ti se osvetiti šurnaestoduplom merom. Ništa ne boli muškarca kao to kada sazna da ga je devojka prevarila sa najboljim drugom. E, pazi sad, ova kučka je opasna. Ne samo da će se kresnuti sa tvojim ortakom, nego je u stanju da opali pola tvog društva, kolege sa faksa, drugare iz srednje, komšiluk i onog klinca kog si stalno tukao na ćošku Gimnazijskog parka jer nije hteo da ode da ti kupi pivo, samo da bi dokazala poentu. Šta je poenta? Ne varaj varljivu kučku. Nikad. Veruj mi, ne želiš da sledećih nekoliko decenija slušaš priče u društvu: "dobro se jebe ona tvoja mala". A ona je, hvala bogu, iskusna što se toga tiče. Em što ćeš izgubiti status "alfa mužjaka" u društvu, em što više nikada nećeš povaliti takvu vrstu pičetine. Zajeb'o si se za vjek i vjekova.
Dakle, pusti da sve ide svojim tokom, da te prevari sa crnčugom iz Nigerije koji je na pripremama u lokalnom fudbalskom klubu i šutni je dok si još u kontroli. Jer, veruj mi, u tom trenutku si još uvek u kontroli.
Teoretski, nerešiv i kompleksan problem čije rešenje poništava samo sebe.
Staro tajno društvo Iluminati imali su sastajalište u skloništu čija lokacija nije bila odata nikome van bratstva. Ta tajanstvenost ih je štitila, ali je u isto vreme pretstavljala problem kada je u pitanju bilo regrutovanje novih članova. Naime, nisu mogli rasti ako se nisu reklamirali. Glas o bratstvu počeo je da se širi i naučnici iz svih delova sveta kretali su na tajna hodočašća u Rim, u nadi da će uspeti da se pridruže Iluminatima. Ipak, zbog njihove tajanstvenosti, nisu znali gde da odu na sastanke, niti sa kim je bezbedno razgovarati. Kao rešenje problema, društvo je stvorilo jedinstvenu mapu koja se sastojala od niza pažljivo skrivenih simboličkih obeležja na javnim mestima po celom Rimu. Prvo obeležje je vodilo do drugog. drugo do trećeg itd, da bi poslednji trag vodio do samog skloništa. Ta takozvana 'Staza prosvetljenja' pretstavljala je istovremeno putokaz i vrstu testa, osmišljenog na takav način da su samo odredjeni ljudi mogli da prate oznake i otkriju gde su Iluminati skriveni, tako da su do njihovih vrata mogli stići samo najpametniji naučnici, što je i bio cilj.
Momak koji ocajnicki pokusava da smisli duhovitu opasku (citaj: definiciju),koja pritom nije ni malo interesantna i zvuci strahovito usiljeno kada je procitate (odnosi se pogotovo na novije definicije koje u sebi nemaju ni trunke originalnosti).
Naziv Desprdegenkajlijac je nastao kombinacijom vise reci,kako bi ljudima bilo lakse da razumeju stanje uma takve osobe.
1. "Desp" je deo engleske reci "Desperate" koja kada se prevede na nas srpski jezik znaci "ocaj" ili "ocajan" i savrseno se uklapa u profil Desprdegenkajlijac licnosti.
2. "Prd" je deo srpske reci "prdi".Sigurno vam se desilo na hiljade puta da vidite ili upoznate nekoga ko nema nista pametno da kaze,a prica stalno,sto znaci da prdi na usta (primeticete da se savrseno uklapa).
3. Treci deo naziva je "degen". Degen je nastao od reci degenerik. U ovom slucaju se to odnosi iskljucivo na umni degenizam,mada nije iskljucen ni ovaj drugi,fizicki.
Mislim,razmislite sami.Ako toliko ocajnicki pokusavate da izmislite neku duhovitu definiciju(a pritom znate da ce ista biti totalni promasaj),zbog koje ce se neko mozda nasmejati,a to vam donosi neku vrstu satisfakcije,prilicno je sigurno i gotovo neizbezno da ste i u fizickom i u umnom smislu apsolutno degenerisani.
4. I poslednji deo naziva je nastao od reci Vukajlija,inace naseg humor giganta i smeh generatora..
"kajlijac" je skracenica od reci "vukajlijac" koja oznacava osobu koja koristi Vukajliju.
P.S.
1. Ova definicija je u isto vreme i neka vrsta testa,zato sto ce se svi oni koji su sebe pronasli u ovoj definiciji osetiti prozvanim,pa ce mi dati minus (thumbs down).
2. Naziv Desprdegenkajlijac moze biti upotrebljen i u zenskom rodu i u tom slucaju naziv nije striktno definisan. Improvizacija je dozvoljena.
Desprdegenkajlijacica,Desprdegenkajlijalka ili ako ste malo slabiji prema zenskom rodu mozete jednostavno upotrebiti rec glupaca.
Samo ispiranje mozga. Opijum za narod. Ako religija hoće da učestvuje u politici i društvenim pitanjima, neka plaća porez. Njihovim porez bismo mogli pokriti nacionalne dugove.
Potpuno sam za odvajanje crkve i države. Moja ideja je da ove dvije institucije nas sjebavaju dovoljno same od sebe, tako da one zajedno čine neku vrstu smrti.
Religija: Ako vas ova (riječ) vrijeđa, dobrodošli u svijet zdrave i realne kritičke misli. Religijom je nanesena veća šteta kolektivnoj ljudskoj psihi nego svim jebanjem i sjebavanjem od prahistorije. Inače, mnogi religiozni ljudi cijelo vrijeme jebu i puše sebi kurčeve.
Umjesto religije i "bogova" , ja sam počeo obožavati Sunce zbog brojnih razloga. Kao prvo, za razliku od mnogih bogova koje mogu spomenuti, Sunce mogu videti. Tu je za mene svaki dan. I stvari koje mi donosi stalno su očite: toplota, svetlost, hranu i krasan dan. Nema neke misterije, niko ne traži pare, ne moram se dotjerati oko odeće, i nema naporne i dosadne svečanosti. I što je još zanimljivije, otkrio sam da se na molitve koje molim suncu i na molitve koje sam ranije uputio 'Bogu' uslišava otprilike jednakom stopom od 50%.
A onima koji ne veruju, kao vernik sam bio u detinstvu, katolik, i bio sam takav nekoliko godina dok nisam došao do godina razuma. Prvo što sam otkrio i saznao za boga jest da mu trebaju pare. Gdje god, kako god, kad god, religija i vjerski propovjednici sišu i sišu na sve moguće načine, ogradivši se od svega, dok učestvuje u svemu. Ko misli suprotno, evo mu ovaj link pa nek se jebe sa svojim bogom.
Pandur kokošar.
Ovakvi primeri se najčešće pojavljuju u vidu saobraćajne policije i novokomponovane komunalne policije.
Prvog nije tako lako prepoznati, jer se skriva u puntu parkiranom iza žbuna/trafostanice/autobuskog stajališta/plasta sena, i tako prikriven vreba da naiđe vozilo. Poznati su i po startovanju automobila srednje ili niže klase, ignorisanju bahatih tatinih sinova u bmw-u, kao i po izmišljanju zakona na licu mesta. Njihov "kriptonit" je novčanica od 20 evra, zbog koje će vas svaki od njih zvati "gospodine", poželeti srećan put i ostaviti na miru.
Drugu vrstu kursadžija, komunalce, je kudikamo lakše prepoznati. Uglavnom su to žene ili muškarci lišeni fizičkih predispozicija muškaraca
(momčine kratke ko februar-do 167cm), koji umesto pištolja nose ubojiti notes (nema zajebancije!), u koje zapisuju sve koji zapale cigaretu, voze bicikl ili ne daj Bože bace žvaku. Uglavnom se bakću sa penzionerima, sirotinjom i socijalnim slučajevima. Vole da se šire gradom u svojim smešnim šeširima, glumeći pravu policiju.
Negde na nekoj planeti Bogu iza nogu.
"Dobro došli u muzej "Zemlja" posvećen istoimenoj uništenoj planeti. U njemu su izloženi delovi materijala iskopanih sa delova zemlje. Arheološka ispitivanja su pokazala da su na toj planeti živela čudna bića sa dve noge i dve ruke. Takođe su došli do zaključka da su imali razvijenu tehnologiju koja im je služila samo za zabavu. Još uvek istražuju uzrok raspada Zemlje ali postoji jedna pretpostavka da se Zemlja raspala zbog prevelike zabave koja je dostigla sam vrhunac..."
- Aaaaaaa. Oooo!
"Dokazi koji su izloženi govore o tome koliko su ta bića bila inteligetna i koliko im je zabava bila prioritet. U sarkofagu ispred vas možete videti kosture tih neobičnih bića. Mala glava ukazuje na to da su imali manji mozak od našeg. Ispitivanja mozga utvrdili smo da su centri za govor veoma razvijeni a centri za rasuđivanje oslabili. Takođe smo otkrili da je moždana aktivnost bila jaka u trenutku zadovoljstava koja su sebi pružala."
- Uuuuuu! Neverovatno!
"U sledećem sarkofagu možete videti neku vrstu cevi sa nekim neobičnim dodacima koja se punila nekakvim metalnim zrnima. Naša istraživanja su pokazala da su se često igrali sa tim stvarima i da je možda to bio vrhunac njihove zabave. Pronašli smo dosta takvih iskorišćenih zrna po svim delovima planete."
- Neobično.
"Zeleni svet možda je postojao ali u trenutku raspada planete nije. Hranili su se nekakvim tabletama ispunjenim mineralima i vitaminima jer su zalihe zelenih stvari potrošili. Ispred vas se nalazi dobro očuvana tableta."
- Zanimljivo.
"U atmosferi se nalazila velika količina ugljen dioksida pa su zbog toga neka bića ispuštali čudne zvuke. Nećemo vam reprodukovati te zvuke zbog mogućih oštećenja vaših pipaka ali ćemo vam reći da su u pitanju zvuci visoke frekvencije zbog kojih su pojedina bića izgubila sluh i živce."
"Dođite nam opet, sledeći predmeti će ubrzo biti dostavljeni."
Štek je dobro sakriveno mesto. Varijacija ima bezbroj: recimo štek-ocene su „isključivo dobre ocene koje se čuvaju za ‘ne daj Bože' situacije, odnosno period kada pljušte kečevi“, piše jedna vukajlijašica. Tako će iskusni školarac prećutati roditeljima da je dobio peticu, a to će im saopštiti tek kada dobije i nekog keca – da bi ublažio negativni efekat.
Deutsche Welle · 29. April 2011.