Ljekari su uglavnom ljubazni kada razgovaraju sa pacijentom o njegovoj bolesti. Imaju suptilan i taktičan pristup, a kada daju savjete daju ih na odmjeren način. Međutim, ti isti ljekari kada dođu kući i kada ih neko od ukućana pita o nekom svom zdravstvenom problemu, oni se ponašaju kao sudije, a ne ljekari. Šta god da te boli, koju god bolest imao, tvoj otac/majka/ujak/tetka... ljekar će lično tebe OPTUŽITI kao da si ti KRIV što si se razbolio. Ako kašlješ, to je zbog cigara, ako nisi pušač, a ipak kašlješ, to je onda zbog previše hladnih pića. Ako te boli stomak, to je od kokakole, alkohola ili ljute hrane, ako te boli glava, sigurno nisi dovoljno spavao, ili se previše nerviraš. Ako dobiješ grip ili prehladu, nisi dovoljno prao ruke, ako te boli zub, nisi ih redovno prao, ako ti skoči dioptrija to je od kompjutera. Dakle, bez obzira na diplomu medicinskog fakulteta i na dugogodišnje iskustvo sa pacijentima u kome se bar u načelu drže nekog humanog odnosa, kad dođu kući u njihovoj glavi se nešto poremeti u pogledu znanja o uzročnicima bolesti. To više nisu bakterije, virusi, autoimuna oboljenja, stres iz okoline, štetne materije, ne - već samo i isključivo TI.
Ovo nažalost nije jedina profesionalna deformacija ljekara. Druga se sastoji u tome da uvijek (kada se radi o nekom njima bliskom) misle isključivo na najgore. Ako kašlješ duže od 10 dana već im se u glavi vrzma misao o raku pluća. Ako ti je malo tamnija stolica, garant imaš unutrašnje krvarenje u stomaku, a možda i rak debelog crijeva. Ako često odriguješ, to bi već mogao biti znak GERB-a (gastroezofagijalna refluksna bolest - u prevodu žgaravica, tj. vraćanje kiseline u jednjak) ili hijatalne hernije, ako ti koji put utrnu ruke ili noge, možda imaš dijabetes ili čak multiplu sklerozu... Takvim pristupom, praćenim pričama o tome ko se na klinici u zadnjih sedam dana od kog raka raspao, od svoje djece, a često i od ostatka porodice prave najveće hipohondre.
