
Nositi hrpu knjiga od mesta studija do rodnog kraja tokom vikend posete ili daj bože neke duže, sa ciljem učenja. :Ozbiljno!: Po pravilu uopšte ne budu ni otvorene, pa se samo pokupe u poslednjem trenutku i vrate nazad. Sreće se kod štrebera u pokušaju i uplašenih brucoša, kasnije se izvali fora pa se bude lakši makar za njih.
Histologija, to moram da ponesem, jebeni kolokvijum... Anatomiju... Uf! Moram onda i atlase... I genetiku... seminar... Teško bre ovo mamumujebem!
...
- Cimeru, seliš se?
- Hahaha! Ma jok, nego eto poneo knjige...
- Dosadno im pa da ih malo prošetaš?
- Jbg, bliži se rok pa moram da stisnem malo.
- Aha... dobro! E mislim da su ti ostale neke dve ispod kreveta.
...
- Sine još samo ove dve tegle i to je to.
- Jao bre kevo, gde više? Obe torbe pune... a još ni knjige nisam stavio.
- Ajde, ajde, smesti negde!
- Nema šanse. Slušaj, donesi onu litru rakije, pa da idem... ostalo ću sledećeg puta. (Jebale me knjige!)
Štek je dobro sakriveno mesto. Varijacija ima bezbroj: recimo štek-ocene su „isključivo dobre ocene koje se čuvaju za ‘ne daj Bože' situacije, odnosno period kada pljušte kečevi“, piše jedna vukajlijašica. Tako će iskusni školarac prećutati roditeljima da je dobio peticu, a to će im saopštiti tek kada dobije i nekog keca – da bi ublažio negativni efekat.
Deutsche Welle · 29. April 2011.
U, lepo +